Cafe

Živjeti slobodno…

„O da sam katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.

O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i štiman,
jer svi bi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.

Il’ da sam Žid ili ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan.
Al’ ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.“

(„Blagodat manjine“, Ivan Slamnig)

Prijatelj je prošli mjesec proveo nekoliko dana u Zagrebu i taman se nekako našao tamo u vrijeme održavanja Gay Pridea. Išao je s bakom na sladoled, kad su pored njih prodefilirale „dugine boje“. Veli on kako se baka križala lijevom i desnom, spominjala egzorciste, komuniste, anarhiste i ostale „sile nečiste“; toliko je palamudila da joj se i sladoled otopio, ali to nije bilo važno, jer je tajming bitan.

Morala je to reći tako da je čuje ta čudnovata povorka koja svakim danom sve više ugrožava ovu bogobojaznu i poštenu naciju. Neki su bili još odvažniji, pa su za „ponosne“ pripremili pjesmicu i recitaciju bogatu narodnim hrvatskim napjevima o materi pederskoj, lezbijskim kučkama i poznatim refrenom: „dođi meni da te preobratim“.

Baka bi se isto priključila, ali nije se usudila toliko psovati, jer se ispovijedala prošlu nedjelju. Pa je samo namjestila najogorčeniji izraz lica koji ima i povremeno glasno uzdahnula dok joj se sladoled cijedio po prstima. Pokušala je i okrenuti glavu od te šarene povorke, ali opet, moraš upoznati neprijatelja koji te toliko ugrožava, u trenu poljulja vjeru i sve što si dosad znao o životu i ljudima. Ne smije ni previše gledati, možda prijeđe na nju. Pa da pod stare dane zastrani.

Nezgodno je to. Toliko je iskušenja i đavolija s kojim se prosječan građanin Lijepe naše svakodnevno mora boriti. 

Nije to samo pošast gej prajdova, tu su i vječite dvojbe gdje si bio ’91, malo Jasenovaca, Bleiburga, ćirilica, latinica, ustaša, partizana. Nije važno jesi li čovjek, voliš li, ljubiš li, pomažeš li uistinu bližnjemu svom; od presudne je važnosti samo i isključivo gdje si bio kad je „grmilo“ (nema veze ako se još nisi rodio, zamoli roditelje da ti usade mržnju i netrpeljivost, samo tako će opstati) , koliko puta ideš u Crkvu (nema veze ako ne vjeruješ, bitno je da drugi vjeruju da ti vjeruješ), čitaš li nepoželjne lektire i knjige (nema veze ako uopće ne čitaš, bolje ostati polupismen, nego pročitati „Ježevu kućicu“ ), znaš li naizust kakvu domoljubnu pjesmu (nema veze ako ti je u playeru Seka Aleksić, važno je da je desnica u zraku), možeš li na zemljopisnoj karti pokazati Bleiburg ili Jasenovac (nema veze ako ne znaš ni strane svijeta, oni su jedini orijentiri koji ti trebaju u Lijepoj Našoj).

I onda se svi čudimo kao pile glisti kada netko učini nešto dobro.

Pune se novinski stupci, inernet gori, svi su u šoku i nevjerici – „pomogao starici da prijeđe cestu umjesto da ju ostavi da stoji satima pored zebre“, „pomazio psa umjesto da ga šutne i objesi na drvo“, „darovao hranu i odjeću siromašnoj obitelji, umjesto da im pokrade i ono malo što imaju“ , „svećenik na nedjeljnoj misi govorio samo o ljubavi i toleranciji, umjesto o politici i ženskom reproduktivnom sustavu“.

U zemlji kojoj malo nedostaje da ljudi počnu jesti jedni druge, u kojoj su kontejneri postali besplatne zalogajnice, u kojoj mladi pakuju kofere čim  se nauče potpisati, u kojoj su umirovljenici, koji su je svojim radom gradili, postali zadnja rupa na svirali; u kojoj se djeca uče da postoje „ovi“ i „oni“, „vaši“ i „naši“, teško je planirati budućnost. Oni koji je već dugo kroje za nas, žive od izbora do izbora, za to vrijeme gomilajući bogatstvo, osiguravajući deveto koljeno svojih potomaka,  a kad dođe vrijeme za stavljanje kružića na glasački listić, osvanu puni ideja, skrušeni, s onim „ja sam jedan od vas“ pogledom. Neki će i zapjevati u ime dobrih starih vremena, neki će skinuti još koji kilogram da bi nam bili privlačniji, a neki će izroniti iz ropotarnice prošlosti uvjeravajući nas kako su se preobratili. I kako imaju još boljih ideja kako nas odvesti u propast.

Ne bi li bilo jednostavnije dijeliti ljude samo na dobre i loše; na one koji imaju potencijala i na one koji te potencijale ne žele iskoristiti; na one koji žive mir i na one koji snuju ratove. Ukloniti kukolj iz žita moguće je samo ako to doista želimo, ako se potrudimo živjeti ljubav, umjesto širiti mržnju.

Jer, život je prekratak. Tek trenutak između oka koje se otvara i oka koje se zatvara. Ono što ćemo u tom trenutku učiniti ovisi o nama samima.

Komentari

Neki baner