Popularno Tridesete

Očekivanje je majka svih zajeba, osobito ako očekuješ da te netko drugi napravi najboljom verzijom tebe!

Blogeri, Influenceri, Youtuberi… nastavi niz. Masa je to novih poslova i novih zanimanja, koja su stalno pod lupom javnosti, ali istovremeno postaju i dream jobovi svih onih koji smatraju da su to oni poslovi gdje zapravo ne radiš ništa a zgrćeš gomilu para. No istina, ne može biti dalje od toga.

Očekuješ da ćeš se ako skupiš trilijun lajkova na Instaću obogatiti preko noći? Well guess again. Očekuješ da će te svi voljeti i da ćeš ti konačno zavoljeti sebe, ako na svakoj objavi imaš barem 500 lajkova? E to je tek fail. Očekuješ da će se stvari posložiti same od sebe i da ćeš kad konačno postaneš poznat, napokon imati život? Fakat si na krivom putu!

Istina je potpuno suprotna; prvo moraš biti netko tko ima kvalitetan život kojim je sretan, da bi postao netko koga će ljudi pratiti….

Imam sreće da zaista radim ono što volim. I kad kažem sreće, ne mislim na rođenje pod tamo nekom sretnom zvijezdom, već uvjete koje sam si sama stvorila svojim radom, da bih mogla sada sjediti na svom krevetu, prekriženih nogu, uz sokić sa slamnatim šeširićem i pisati vam ovo.

Kad počnem govoriti o pisanju kao poslu, ljudi često izvrnu obrve i slože neku ‘o čem ti molim te trabunjaš‘ facu? Ali onda se uhvate potreba u vlastitom poslovanju i shvate za koliko toga drugima plaćaju da im sastave pet suvislih rečenica. Zbog toga mogu reći da stvarno dolazimo u fazu kad svi trebamo prestati uvijati obrve nad modernim poslovima.

Osobno, ne zazirem ni od jedne teme, imam potpunu slobodu kreirati sadržaj i mogu govoriti o svakom tabuu… ali ponekad mi se dogodi zasićenje, ponekad mi je teško pronaći temu, iako bih o svemu pisala. Ponekad se umorim. Od čega? Ako radim ono što volim? Iskreno i sama sam si postavila to pitanje…

A onda sam shvatila. Očekivanja. Tuđa od mene i moja od sebe same. Konstantna potreba da budem na nivou kako bih zadovoljila formu i kako bih zadržala rejting. A to tako zna umarati.

I odustala sam, ne od pisanja, već od očekivanja. Prestala sam čitati komentare o tome kako bih trebala obraditi ovu i onu temu, dati opasku na neka društvena događanja, više se bazirati na ljubavne teme i još masu – mogla bi i trebala bi – napomena koje ionako padaju svaki dan, ovisno o onome što ljude zanima.

No ako ću tako pisati, izgubit ću sebe. A to mi se čini kao previsoka cijena.

Zbog toga sam se ogradila od tuđih želja, čestitaka i pozdrava, i vratila na početak priče. Pišem zato što to volim. Možda nije uvijek aktualno i pomodarski, ali definitivno ni ne treba biti. Jer ako bude, izgorjet ću.

Jednako kao što izgore svi oni koji se priklone moru tuđih očekivanja. Kojima publika počne krojiti tko su oni, umjesto da sebe predstave kao ono što jesu, s manama i vrlinama, kao osobe od krivi i mesa.

Peglanje sebe u pisanju, jednako je peglanju celulita na fotkama. Izgubiš se putem.

Razumijem da ljude povuče želja da se više svide drugima, da steknu više followera, da si osiguraju dotok novih poslova i sponzora. Sve mi je to jasno. Ali što kad prestaneš biti ono što je u startu i privuklo ljude? Što kad se jednostavno stopiš s masom istih?

Mislite da se to ne događa? Pa pogledajte oko sebe kuda očekivanja ljude dovedu? Žene na Instagramu retuširaju fotke do te mjere, da si s ruku i nogu skrivaju vene. Halo – vene?! Ne da izgledaju nestvarno i plastično, već ih ljudi zbog toga počinju sprdati i gube pratioce. Jednako je s youtuberima, jednako s blogerima. Izgube se putem u želji da postanu što više IN.

No istina je samo jedna, biti IN možeš jedino ako si istinski svoj, a to podrazumijeva celulit, vene i ponekad otvaranje duše do srži. To znači biti brutalno iskren, pa makar ti se ne sviđa ono s čime se moraš suočiti i makar to značilo da se zbog svojih stavova sam sebi ponekad zaletiš u usta, ili bolje da kažem onako kako to interno govorimo moja Klemi i ja – sam sebi nogom u dupe?

Važno je postaviti si ciljeve i ponekad se prilagoditi tržištu i zahtjevima klijenata, jer kompromis znači kruh i znači kontinuitet rada, ali dopustiti da te prekroje iz temelja tuđe želje? To je po meni čista budalaština.

I mene su pokušali, pa sam stavila točku na i. Shvatila sam da ne želim biti ispeglana lutka s kojom koordiniraju oni koji su čudnih svjetonazora i kojima su ljudi samo brojke i stepenice na putu do ostvarenja nekih njihovih mutnih ciljeva.

Isto tako sam shvatila da ne mogu pravdati glupe poteze, željom za rastom. To tako ne ide.

Shvatila sam negdje putem, da je bilo koje očekivanje, majka svih zajeba.

Misliš da će biti bolje ako se svineš kao mlado stablo i obradiš pet aktualnih tema i nadaš se da će te onda pustiti na miru da pišeš ono što želš, ali zapravo se zakopaš sve dublje, pa ti stigne urednička opaska, kako ne možeš tekst koji pišeš, pisati iz svog kuta.

Halo?? Mislim da mi je to bio najgluplji urednički komentar koji sam ikada dobila. Iz čijeg bih kuta trebala pisati ako ne iz svog? I ako trebam pisati iz Maričinog ili Peričinog, zašto jednostavno ne angažirate njih?

To je bila moja točka, na kojoj sam stala i rekla – Hvala ali ne hvala. I nisam se pokajala. Odabrala sam sebe i doživjela sam procvat. I apsolutno stojim iza odluke da budem vjerna sebi. Jer da sam tad spustila glavu vjerojatno bih sad pisala naručene članke o pilićima ili bih popisivala sve načine na koji popularne starlete depiliraju noge. Možda je aktualno i IN, ali je isto tako ponižavajuće i definitivno nije za mene.

Zato pustite očekivanja. Imajte san, naučite se malo prilagoditi, ali ne previše. U svemu što radite, zadržite sebe, jer vi ste ono najbolje što imate, vi ste svoj kruh, svoj brend, svoja osoba i svoj posao, osobito ako se bavite nekim od ovih “pomodarskih” zanimanja.

I na kraju ako zeznete, niste zeznuli publiku, jer ona je već našla nekog novog da ju zabavi, zeznuli ste jedino i isključivo sebe.

Komentari

Neki baner