Osobni razvoj

Mogu i trebam li sve popraviti?

Pobornik sam životne borbe jer vjerujem da se za prave stvari vrijedi boriti i truditi. Vrijedno je ulagati i ustrajati u nečemu ako je to način na koji ćemo ostvariti svoje snove. Bez ulaganja ne vidim kako bi snovi došli sami od sebe k nama.

No, postoji li samo jedan put do ostvarenja snova ili više njih? Je li život jedan pravac ili je satkan od nekoliko puteljaka koji vode našim snovima?

Teška su ovo pitanja, a odgovori zapravo jednostavni. Mi biramo pogled na život, na dan, put kojim ćemo ići, na borbu ili izostanak iste. Mi maštamo i sanjamo. Mi ustrajemo ili odustajemo.

Ponekad nije loše odustati ako smo iscrpili sve resurse, a željeni ishod nije na vidiku. To ne znači nužno da smo gubitnici, dapače, to samo znači da smo, ako ništa drugo, pokušali. Ponekad jedan zacrtani put ne donosi rezultat, no možda postoje strelice koje usmjeravaju na neki skriveni nam puteljak?

Pobornik sam, također, stava da je život u svakom trenutku onakav kakav treba biti. Sjećam se razdoblja fakulteta. Razdoblje kada mi je bilo teško prihvatiti ono što jest, kada sam sve oko sebe htjela popraviti. Bliske mi osobe, odnose, samu sebe… Sve do trenutka kada mi je tata rekao rečenicu tipa: „Ne možeš sve popraviti, neke su stvari takve kakve jesu i pusti ih. Ovako samo sebi štetiš!“ Mislila sam da priča gluposti.

Sada, kroz rad u praksi, zahvalna sam što sam to čula upravo od njega!

Istina je. Ne trebamo i ne možemo sve popraviti, nadoknaditi, promijeniti. Može li otac koji je bio razdvojen godinama od svog djeteta nadomjestiti propušteno vrijeme? Možemo li promijeniti partnerove stavove koji nam se ne sviđaju, a on/a to ne želi? Na kraju krajeva, možemo li sami sebe u potpunosti promijeniti? Ne možemo. Ne možemo svima pomoći.

Prihvaćanje je moćan alat, ali čini mi se i da nosi veliku težinu. Nije lako prihvatiti stvari onakve kakve jesu kada nam se one ne sviđaju, kada nas uznemiruju. To je često unutarnja borba. Svatko od nas zna za sebe je li borac, kako gleda na životne izazove te hoće li mu odustajanje donijeti potrebiti mir i red i koliko će gurati naprijed.

Davno je to bilo, kada mi je profesorica violine objasnila da mi skladba koju je odabrala za mene povodom koncerta, ipak nije sjela na način na koji je mislila da hoće. Ne znam, umjetnost ima svoje čari i ponekad skladbe odabiru izvođača. Naprosto ju nisam mogla u potpunosti osjetiti. Tada je rekla da je prihvaćanje ove situacije iznimno važno.

Za moju profesoricu neka druga skladba nije imala smisla u tom trenu, što sam ja tada mislila – nemam pojma, no sada vidim da me učila poboljšanju izvedbe. To je prihvaćanje da ne mogu odsvirati skladbu vrhunski (ne znam koje je mjerilo istoga), ali mogu poboljšati svoju izvedbu dodatnim ulaganjem vremena i truda.

Ako smo umorni od borbe i ako nam prihvaćanje donosi mir i red, energiju za dalje, onda prihvatimo stvari kakve jesu i otpustimo ih. Ako pak vlada nemir, osjećaj da nismo odradili sve do kraja, da smo mogli još jače zapeti pa… borimo se onda.

Ponekad mi se čini da je život odredio naš put. Tada se energija i želja za borbom probude. Želja koja traži puteve uspona, padova, rasta, razvoja, prepreka, izazova… ostvarenje snova, a to je opet na nama – što ćemo prihvatiti, za što ćemo se boriti, a što pokušati poboljšati. Za mene ne postoji samo jedan put do cilja, ne znam za vas! 😊

Komentari

Neki baner