Čitajmo zajedno

Jagoda Šimac Despotović: Tajna izgubljenih kostiju

Foto: Instagram

Prečesto možemo čuti kako današnje vrijeme nije dobro. Stariji redovito tvrde kako je u prošlosti bilo bolje, iako nam povijest jasno daje do znanja kako svako vrijeme nosi svoj jaram i na najbolje ili najgore moguće načine skuplja krhotine čovjeka. A čovjek je taj koji je zaslužan za razvoj povijesti. Upravo zbog toga, rekao bi Franz Kafka, „bitke iz naše najstarije povijesti biju se i sada“.

O korijenima i listovima civilizacije, o prošlosti koja je u društvo upisana i sadašnjosti koja povezuje cvijeće budućnosti i korijen prošlosti, govori i Jagoda Šimac Despotović u svojemu najnovijem romanu „Tajna izgubljenih kostiju“.

Roman nosi podnaslov „Roman o hodočašću propale duše“, a posvećen je autoričinoj baki i djedu.

Pripovjedačica u romanu je Vesna Marić, novinarka zaposlena na bolničkom odjelu patologije gdje priprema pokojnike za obdukciju. Njezin unutrašnji svijet oslikava ne samo puninu jezika, poetičnost i bogatstvo stilskih izražajnih sredstava, već i moćna filozofsko-refleksivna razmišljanja u kojima se nerijetko vraća u prošlost. Retrospekcija za Vesnu Marić dolazi putem poznatih prostora koji su joj obilježili odrastanje (poput prabakine kuće i okućnice):

„Stara stabla ranih krušaka dočekaju me zrelim plodovima popadalim po travi. Nakupim gotovo punu košaricu, probravši one zdrave i padom neoštećene, sjednem na klupu pod krošnjom i pogostim se. Žvakala sam s užitkom i razmišljala kako sam, kad sam bila dijete, zamišljala da je prabakin voćnjak mali raj koji je dragi Bog poslao sa mnom na ovaj svijet kako bih mu u njemu, kad god se osjećam usamljena, bila najbliže.“

Arhaični opisi podsjećaju na Mariju Jurić Zagorku

Vesnin povratak u ono što je prošlo podsjeća na dvije autorice: Victoriju Hislop, majstoricu „povratničkih“ priča u kojima se stapaju prošlo i sadašnje, te našu Mariju Jurić Zagorku koju se može primijetiti u pomalo arhaičnim izrazima i opisima:

„Davno zaspalo vrijeme, nad kojim u samoći stražare čempresi, prikrada se opet na prstima iz dubine nijemih grobova. (…) Ljubavna pjesma cvrčaka povrati popodnevni mir.“

Jagoda Šimac Despotović: Tajna izgubljenih kostiju
Foto: Promo

Protagonističin mir (prožet učestalim glasanjem cvrčaka, poput kakvoga intermeca) uništavaju ružni snovi, noćne more zbog kojih završava na psihoterapiji kod naočitog Marka (skidajući unutar teksta pritom društvene stigme s javnog mišljenja kako je posjet psihologu sramotan čin). Vesna spoznaje razvijenost svojega šestoga čula koje joj omogućuje poslagivanje nabora nanijetih u prošlosti – istragu umorstva fra Bože i njegove sestre, učiteljice Anke Litre koji su ubijeni tijekom Drugog svjetskoga rata i bačeni u zajedničku grobnicu kod Vražina u Dalmatinskoj zagori. Misteriozna smrt od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća ostala je zaogrnuta velom tajne, baš kao i njezini počinitelji, pripisujući zločin političkim previranjima i režimima, kolebajući se između dvaju počinitelja: partizanske i ustaške odmazde (pitanja koja su delikatna i dan-danas).

Izrazita sentimentalnost

Prema tonu, roman je izuzetno sentimentalan (u emotivnim ispovijestima protagonistice), ali i didaktičan (jer u sebi čuva pravi mali korpus mudrih rečenica):

„Zao čovjek je inteligentan i vrlo dobro zna što je moralno i dobro, ali se svjesno odlučuje za zlo.“
„Čovjek svoju vlastitu dušu ne poznaje.“
„Oprostiti znači pustiti i pomiriti se. Tek u zaboravu otvara se put u bolje sutra.“
„Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri jer ona će možda raniti vaše tijelo, ali zao prijatelj povrijedit će vam dušu i um.“
„Čovjek je proizvod kako svog razmišljanja, tako i razmišljanja srodnih duša, mada toga nije svjestan (…)“

Nema mirne sadašnjosti bez pomirenja s prošlosti

„Tajna izgubljenih kostiju“ je roman lika u kojemu se ljubavni, kriminalistički i filozofski elementi prožimaju, a sadržaj čitatelju jasno daje do znanja kako je nemir prošlosti ujedno i nemir sadašnjosti, a ukoliko se s njim ne uhvati ukoštac, postat će i nemir budućih generacija.

Šimac Despotović nije isključiva u odabiru tema, već snažnim likovima naglasak stavlja na potrebu da onaj „tko traži istinu, mora je znati i podnijeti“. Dakle, ovo nije roman o borbi, „ovima“ i „onima“, ranama prošlosti i propitivanju svega što je moglo biti, a nije bilo; ovo je roman o traganju za onim što je upisano u kosti (onim što pojedinca čini osobom koja jest te određuje njegovo poslanje na ovaj svijet) i roman o liječenju duša – svoje jedne i na desetke drugih.

Jagoda Šimac Despotović: Tajna izgubljenih kostiju / Naklada Bošković 2019

Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Neki baner