Cafe

Jal naš svagdašnji

Takvi smo mi ljudi. Držimo se za riječ, a puštamo povjerenje. Zaklinjemo se na ljubav, pa proklinjemo nekad ljubljene. Sanjamo o morima, a utapamo se u običnoj bari.

Upiremo prstom, a zaboravljamo pružiti ruku. Ocijenimo prije nego procijenimo.

Otvaramo oči ka novim vidicima, a ne gledamo dalje od vlastita nosa. Najbolje kod drugoga izvlači ono najgore iz nas. Umjesto da stremimo ka znanju, mi mu pucamo u koljena, ne bi li ga spustili na svoju razinu.

Takvi smo mi. Milijuni ljudi, a tek sitnež od čovjeka.

A svi bismo nešto htjeli. Svoje mjesto pod suncem, po mogućnosti u debeloj hladovini, s pogledom na more i hladnim koktelčićem u ruci. Pa smo silno kivni i nesretni kad nam to ne pođe za rukom. Tada neki primjerci koji su posrnuli na stepenici evolucije, pa im je homo sapiens ostao tek nedostižni san, odluče otvoriti usta i iz njih osloboditi zeleno čudovište zavisti.

Jer, zašto bi društvene mreže eventualno pokušali iskoristiti za vlastitu afirmaciju, pa neki svoj talent, zamisao, strast pretvoriti u stvarnost, kad na njima nesmetano mogu pljuvati po onima koji im sa koktelčićima mašu sa egzotičnih destinacija. A najdraže im je prezirno izreći „influencer“. Kao nešto što si dugo premetao po ustima ili iščačkavao iz zuba, pa to sa užitkom ispljuneš.

Kao, kakva influencerica, kakvo je to zanimanje, kome je ta uskočila u krevet da toliko zarađuje, bla, bla… Pa bace u komentar – „kakva ti je to majica“, „jesi se ti to udebljala“, „nisi valjda s njim“… Prate svaki post, znaju sve o svemu i nije im teško pisati kilometarske komentare ili slati poruke u inbox. Ali navodno ih nije briga. Jer im se influenceri gade. Ne bi nikada živjeli takav život. Samo bi konstantno virili u njega.

Aha, sigurno.


Onima koji su zadovoljni svojim životom, koji se trude biti što bolji, ostaviti svoj trag među tisućama drugih, njima tuđa sreća neće ostavljati gorčinu u ustima. U krajnjem slučaju, neće ih biti briga, jer imaju svoj život. A možda će poželjeti i naučiti nešto iz snalažljivosti drugih. Pokušati svoj talent otkriti sebi i svijetu.

Možda ih neće odvesti na plažu uz koktelčić, ali toliko je mnogo mjesta i načina za uživanje u plodovima svoga rada, da to zapravo nije niti važno. Jer, svugdje je idealno ako si zadovoljan sobom. Tada i osama radne sobe može biti jednako opuštajuća kao i egzotična destinacija.

Jal naš svagdašnji

Osobno sam mišljenja da je svaki čovjek sposoban za velike stvari; svatko je nadaren za nešto, samo taj dar treba znati prepoznati. Trošiti vrijeme uludo, na zavist i jadikovanje nad vlastitim sudbinom, jednosmjeran je put ka sigurnom neuspjehu.

No, postoje i oni drugi. Oni kojima ne smetaju samo influenceri. Njima smetaju svi koji nešto postignu. Bilo kad i bilo gdje. Toliko su osakaćeni vlastitim jalom da će uspjeh zamjeriti svakome.

Zašto, pobogu?

Guramo se i laktarimo, sve tobože pod krinkom pristojnosti, sve u rukavicama i preko celofana. Pa, priznajmo onda sebi i drugima da nešto želimo i da smo spremni boriti se za to. Jer u borbi za sebe i za svoju budućnost nema ničega lošeg, dok god se ne borimo preko tuđih leđa. Sve dok je to fair play i pošten rad. No, većinu kao da je sramota to priznati. Radije podmeću, onako „ispod žita“, tražeći sebi mjesto i istodobno izmičući stolicu drugome.

E, takvih sam se uglavnom riješila. Sita sam ja i svojih laži, a kamoli da se bakćem sa tuđima. Svi ti silni „prijatelji“ čiji osmijeh više nalikuje na ugriz i pored kojih mi neprijatelji niti ne trebaju, davno su, srećom, shvatili koliko su mi nepotrebni.

Poznajem i priznajem samo ljude koji rad ne smatraju atavizmom, reliktom nekih davnih vremena, već ga drže temeljnim sredstvom dolaska do uspjeha i sreće. Tu je i talent koji treba htjeti i znati iskoristiti, a sve ostalo tek je more zabluda.

Na kojem zauvijek plove oni koji nisu shvatili sve gore napisano. I zato njihov brod nikada ne stiže do otoka sa suncem i koktelčićem.

Komentari

Neki baner