Cafe

Bez plana i programa…

Uspjela sam… uspjela sam proživjeti dan. Tako da ne gledam u rokovnik, termine, bilješke, popis za kupnju, obveze, termine za zubara i možebitne situacije kao neke opcije.

Priznajem da ono što osjećam je neizmjerna sloboda. Nije mi važno koliko je sati, potpuno je nebitno koliko imam novaca. Život je baš lijep… kada si u hladovini i nije te briga šta će biti sutra.

To dođe kao melem na ranu ropstvu poštivanja rokova, maksimalno uloženog truda za aparat koji ne funkcionira otprilike na trećem koraku. Gle… jednostavno ne nije briga. Želim život. Uspjela sam priuštiti 24 sata ležernosti, nebrige za išta osim sebe i dobre knjige. Uspjela sam se i nasmijati osobi u ogledalu, propustiti vozača ispred sebe, s osmijehom na licu, bez psovki, dizanja ključnih prstiju… i slično.

Kako je život lijep!

Kada se možeš ustati… imati obje ruke kojima možeš ispijati kavicu i “meračiti” sam sa sobom, u pogledu koji odražava sklad. Tada i primijetiš da se u onome što vidiš nikome ne žuri. Uh, kad se sjetim preznojavanja od rokova, pritiska u glavi hoću li stići… sada imam potpuno novu perspektivu. Koliko vrijedi jedan dan bez ičega koji daje sve što nedostaje.

Naravno, ovaj fenomen nije moguće živjeti svaki dan ali barem daje nadu i poticaj da je moguće živjeti punim plućima bez okova vremena i roka. Moguće je to godišnji odmor koji sam sanjala i priželjkivala… ali evo i ostvarila.

Svima od srca želim da ugasite mobitele na jedan dan, da se uvalite u ležaljki i da jednostavno uživate u pogledu. Kakvog želite taj čas. Pospremiti novčanik, rokovnik, sat i vagu. 🙂

Komentari

Neki baner