Stihovi

O ljudima i zvonima

Često razmišljam o nedorečenosti svoga puta-
o svojim polarnim stopalima
i krakatim rukama
već dosadnoj
ali neiscrpnoj analogiji
čovjeka i prirode
čovjeka i konkretne betonske mase
čovjeka i čovjeka
čovjeka i sebe samoga
fragmentiranoga i utrnuloga
vuku me ta moja stopala
nepropisno, nejasno, tehnološki uznapredovano
kao što stavljaš baterije na + ili –
svako u svome smjeru
pa pipci, dahtajući se lijepe za stupove,
nekad drveća,
a u trenutku izvanredne ludosti
za podlakticu osobe na trošnoj klupi do mene
ne volim kada srce
uvuče mi se u dlanove
i što nitko ne pazi na zvona
što zvone
iako vjerojatno zvone
da zvonila bi samo
i zato ih ignoriram
dok ne zasmetaju mi.
I zar nije to sebično i grozno od mene,
da ne tražim ljepotu osim ako ne osvijestim ono što me nervira?

Čitaj još… Nisi me pitao

Komentari

Neki baner