Per aspera ad astra Popularno

Oprostite, ali ne osjećam se krivo jer želim bolje

Kad počnete pažljivije birati svoje bitke, kad počnete slušati sebe te standarde prilagođavati samome sebi; kad se upoznate dovoljno dobro da znate na što možete pristati, a na što ne, kad se više ne bojite reći ne – ljudi će vas u najboljem slučaju smatrati prijetnjom, a u najgorem razmaženim derištem koje čeka da mu sve padne s neba.

Ljudi će vam vaše snove i ciljeve nabit’ na nos i napraviti vas krivcem. Jer danas ne smiješ željeti bolje, ne smiješ misliti na sebe, ni na svoje zdravlje – bilo fizičko ili psihičko. Danas smo ovdje samo da bismo zadovoljili tuđe komplekse i napunili tuđe novčanike, barem mi se tako čini ponekad.

Uzmi ono što ti se nudi. Šuti. Radi. Budi zahvalan što imaš barem to jer znaš, neki imaju mnogo gore uvjete.

U normalnim situacijama se slažem sa zadnjom rečenicom. Moramo biti zahvalni za sve što imamo, ali nije u redu kad se ta rečenica koristi samo da bi ti se nabila krivica jer ti želiš bolje i ne pristaješ na ništa što bi ti moglo više štetiti nego koristiti.

A bio je to bezazlen razgovor, bio je u pitanju neki posao u kojem je smjena 12 sati, a isplata je zapravo bila neka sića, i samo sam rekla da mislim da je to previše, za bilo kog, i da se ne može očekivati od čovjeka da bude sto posto funkcionalan svih 12 sati. Nisam čak ni ja bila bitna u cijeloj priči, ali sam svejedno dobila jezikovu juhu jer je ispalo da ne cijenim rad te da mislim da novci rastu na drvu.

Oprostite, ali ne osjećam se krivo jer želim bolje

To je daleko od istine jer cijenim rad mnogo više nego što bi neki pomislili, ali isto tako cijenim i zdravlje više od ičeg. Također se divim svakom tko uspije izdržati u abnormalnim uvjetima na poslu radi nekog osobnog xy razloga i mislim da zaslužuju svo poštovanje ovog svijeta.

Ali nemojte mi mazat’ oči da je to jedini izbor koji postoji da bi se nešto izgradilo u životu.

I nemojte mi govorit’ da su ljudi koji ne pristaju na ovakve satnice samo razmažena derišta. Jer nisu. Druga je stvar kad si poduzetnik u usponu pa moraš radit’ dan i noć da bi pokrenuo posao, jer to radiš za sebe, i druga je stvar kad u nečemu uživaš pa ti nije problem ostati i odraditi prekovremene, jer i to radiš radi vlastitog užitka.

Druga stvar je i kad je u pitanju zaista neki nepopularni posao kojeg radiš privremeno jer trenutno nemaš izbor, ali je atmosfera na radnom mjestu super te su odnosi i satnica koliko toliko fer pa ti i nije toliko teško.

A potpuno deseta stvar je kad te netko zloupotrebljava za siću samo da bi njemu ostalo više te pritom uopće ne misli na radnika bez kojeg, realno, ne može. Takvih je nažalost sve više, i bit će prvi koji će se jadati kako nitko ne želi raditi.

Ja prva ne bih pristala na takvo nešto jer znam svoje granice.

Oduvijek mi je fizičko zdravlje bilo osjetljivo i svaki put kad bi mi i psihičko bilo poljuljano, evo nove bolesti. Ponekad je to samo osip na koži, a ponekad je i mnogo strašnije, ovisi o količini stresa. Upravo zato kažem da cijenim zdravlje više od ičeg. I ne mislim ga riskirati samo da ne bih ispala razmaženo derište jer džabe ti sav novac ovog svijeta i sva odobravanja društva ako ne možeš uživati u svemu tome.

Rađe ću pokucat’ na koja vrata više te živjeti nešto sporije dok ne pronađem nešto bolje, nego da za brzi keš izgubim i vrijeme i živce koje mi nitko ne može vratiti.

I ako sam kriva zbog toga, kamenujte me koliko želite. Meni je duša mirna. 

Komentari

Neki baner