Cafe Osobni razvoj

“Ne brini” je najgore što možeš čuti dok ti je glava opsjednuta stresom i brigama

Otkad znam za sebe, briga je bila moje drugo ime. Kao dijete brinula sam oko svega i svačega, naročito u osjetljivo vrijeme puberteta. Ponekad nisam mogla dugo zaspati od briga koje su me morile do u gluho doba noći, što je pak rezultiralo spavanjem do kasno i buđenjem kad su svi oko mene odradili polovicu dnevnih obaveza. Sve to rezultiralo je smanjenom koncentracijom i odgađanjem obaveza iz straha, a začarani krug je učinio da nakon takvog stila života imam još više briga. Na kraju sam počela izbjegavati osobe, događaje i obaveze, iz straha i grižnje savjesti da jednostavno neću uspjeti.

Okolina nije učinila mnogo, kao i kod mnogo ljudi s kojima sam kasnije pričala o tom ne tako neobičnom i rijetkom fenomenu.

Ljudi oko nas često umanjuju naše probleme ili se povode onom maksimom: „Nisi ti još vidio prave probleme i pravi život!.“

Smatraju da su problemi samo njihovi, a mi ostajemo negdje na margini života, u konstantnom strahu i brigama. Jučer pričam s najboljom prijateljicom o tim problemima koje smo imale. Ona kaže da ju nitko iz obitelji nije razumio jer su smatrali da kao mlada osoba uopće nema problema nikakve vrste. Pa smo nabrajale jedna drugoj sve psihosomatske probleme koje smo razvile godinama potiskivanja i nerazumijevanja okoline: gastritis, alergije, migrene…

Još kad smo obje postale majke, stvari su se dodatno zakomplicirale jer su u naš život ušla po još dva bića oko kojih se trebalo dodatno brinuti. Proći će jako dugo godina, zapravo dvadesetak, dok jedna krasna doktorica psihologije nije otkrila i dijagnosticirala što mi se u stvari događa: kroničan anksiozni poremećaj. Nakon analize, rekla mi je pobogu, pa kako nisi shvatila još u djetinjstvu što ti se događa. Ali kako dijete može razumski razumjeti samoga sebe, ako nema okoline koja će reći: s tobom nešto nije u redu.


Lako je reći nemoj se brinuti. Ljudi to slušaju svaki dan, i ta rečenica postala je floskula s kojom se mnogi koriste da bi ustvari umanjili nečiji osjećaj. Nemoj brinuti anksioznoj osobi je kao da ste rekli da vani pada kiša. Nema nikakav značaj i nikakve pomoći.

Zato, svima vama koji pretjerano brinete oko svega i svačega želim poručiti: to nije normalno. S vama se nešto događa, potražite pomoć stručnjaka.

Brige neće proći same od sebe i vaše brige su jedan veliki problem. A umjesto da vam kao ostali kažem: nemojte se brinuti, pokušat ću vam empirijski dokazati da većina naših briga je ustvari samo u našoj glavi i nigdje drugdje.

Znanstvenici na Penn State University u SAD-u su proveli istraživanje o brigama studenata. Kroz deset dana, oni su morali zapisivati svaku svoju brigu koja ih je mučila u dato vrijeme. Svima njima je otprije bio dijagnosticiran anksiozni poremećaj, kojeg karakterizira uporna i nekontrolirana briga oko svega i svačega. To je uključivalo i druge simptome, poput nemogućnosti spavanja i manjka koncentracije. Četiri puta dnevno, morali su poslati tekstualnu poruku da bi zabilježili sve brige koje su ih mučile u protekla dva sata, te tako uhvatili i zabilježili što više mogućih briga.

Nakon tih deset dana bilježenja, proveli su još mjesec dana svaku večer listajući svoje navedene brige da bi uvidjeli hoće li se koja ostvariti i je li se ostvarila. Kako je svatko od njih naveo barem tri do četiri brige svakog dana, bilo je vrlo lako ustanoviti jesu li one bile opravdane.

Razultat? 91 posto briga pokazale su se potpuno neopravdane. Ostalih 9 posto briga su se ostvarile,  ali s puno manjim posljedicama nego što su sudionici očekivali. Samo jedna trećina od tih 9 posto briga ostvarila se u potpunosti. Što nam to pokazuje? 97 posto naših briga ustvari su samo brige i ništa više. Neće se ostvariti, ali ipak nas pritišću, žuljaju, i onemogućavaju naš normalan život.

Newman i La Freniere su to nazvali „obmana brige“.

Obmana je dobra riječ koja opisuje samu narav briga, to je naš način kako se nosimo sa svijetom oko nas iako nije stvarna. Brigu prvenstveno moramo i promatrati kao obmanu našeg uma, pažljivo se prema njoj odnositi i biti je itekako svjesni.

Pa ipak, na vlastitom primjeru, znam koliko se teško othrvati brigama. Svjesna sam da su one rezultat poremećaja s kojim se već godinama borim, i da je to mehanizam koji sam naučila kroz život. Vrlo teško je mijenjati samoga sebe, naročito ako vam ti mehanizmi predstavljaju jedinu mogućnost za borbu. Primijetila sam da što je moj život odgovorniji, posao zahtjevniji, to se više brinem.

Brinem li u podsvijesti zato jer moj mozak priprema teren za možebitni neuspjeh? Moguće. Isto tako je moguće da brinem zato jer sam tako naučila. Moja majka brine za stvari koje uopće nisu potrebne i osjeća se odgovorno za stvari koje uopće nisu njen problem. Kao dijete, ja sam to gledala i jednostavno internalizirala.

"Ne brini" je najgore što možeš čuti dok ti je glava opsjednuta stresom i brigama

Danas se borim. Razlučujem dobro je li nešto zaista moja briga ili nije. Zapisujem svoje brige, baš kao u gore navedenom eksperimentu. To mi pomaže da vodim prosjek u kojem se moje brige zaista ostvaruju. I tu sam negdje kao i ostali sudionici: 90 posto mojih briga su ustvari bezrazložne, kad ih pogledam nakon mjesec dana. Rezultat je da sam počela manje brinuti. Od početka sam imala 10 briga dnevno, sad ih imam možda jednu ili dvije. Moj mozak naučio je razlučivati te sitne obmane kojim sa mnom manipulira.


Shvatila sam da je briga ustvari mehanizam kojim sam kroz djetinjstvo naučila, on nije urođeni dio mene. Isto tako sam shvatila da je glupo gubiti energiju na stvari oko kojih se brinem a nemam nikakvog utjecaja. Bit će onako kako bude. Kad do toga dođe, trebat će mi zdrav razum da se borim.

I zato, svima vama koji se borite s anksioznim poremećajem, preporučujem da krenete od ovog jednostavnog eksperimenta. Pišite svoje brige na papir i empirijski dokažite u kojoj mjeri se ostvaruju. One su samo mali čovječuljak u vašoj glavi koji vam govori da že stvari biti grozne i loše. U praksi, tek 9 posto će ih se možda ostvariti, a samo tri posto će zaista imati rezultat koji ste očekivali. Statistika je na vašoj strani, vjerujte u to.

I za kraj, jedna rečenica koju je izrekao Dalaj Lama. “If it can be solved, theres no need to worry, and if it can’t be solved, worry is of no use.” Ili u prijevodu: „ako se može riješiti, nema potrebe za brigom. Ako se ne može riješiti, od brige nema koristi.“

Komentari

Neki baner