Cafe

Ponekad ne želim biti zen!

Nekako vam se s godinama dogodi da odrastete. Mislim, ono, mentalno odrastete. Stvari koje su vas pred samo neko vrijeme znale strašno živcirati, sada nisu više toliko bitne. Ljudi koji bi vas izbacili iz takta kad je najmanje trebalo, za vas su sad irelevantni. I baš kad ste najponosniji na odraslog sebe, dogodi se nešto ili netko što vas navede da se zapitate gdje je nestao onaj „zen vi“. I kako ste si dopustili situaciju, zbog koje ćete posumnjati u tu svoju uzvišenu hippy verziju, kojom ste drugima već počeli soliti pamet!

Mene popriličan broj stvari zna izbaciti iz zen orbite. Nepravda, laži, zločestoća, glupost… kad razmislim, možda ustvari, uopće nisam onoliko zen koliko sam umislila.

Da skratim priču. Postoji ta jedna posebna kategorija ljudi. Oni koji su toliko zaljubljeni u sebe, da jednostavno nemaju mira dok se svijetla reflektora ne usmjere na njih. Koristit će razne načine da do tih svjetala, dođu.

Slušat ćete epske priče o tome koliko su oni savršeni. O čemu god da pričali; poslu, djeci, prijateljima, vama, nečem drugom, samo recite, priča će se uvijek, poput bumeranga, vratiti na njih kao školski primjer savršenstva. Čak i kad nekom laskaju, niti malo suptilno će (po)hvaliti i sami sebe. Uvjereni su, da svi naprosto žude za njihovim društvom! Da su toliko super cool, da bi ljudi dali sve za samo čašicu razgovora u njihovoj prisutnosti.

Kao iz rukava će vući priče, na koje će rasplakati i najtvrdokornije među vama. Trebat će im „spasitelj“, za njihove male i velike „tragedije“. Uloga bespomoćne žrtve im, baš kao i ona superjunaka, savršeno pristaje.

I društvene mreže su dušu dale za takve. Živimo u eri koja je plodno tlo za one koji žive za „lajk“ više.

No, ovaj dio je za mene najlakši. Dok god imate „Unfollow“ i „Snooze“ opcije. U životu je nešto teže. Trebate se izvještiti za jedan mentalni „snooze“. Ja jesam. Stvarno jesam. Iako sam vas, vjerojatno, navela na (krivi) zaključak ovakvim uvodom. Ne! Njihove priče me ne izluđuju. Čak ih nastojim i opravdati. Osobe koje su kroz prošlost, imale prosječne obiteljske, društvene ili poslovne odnose, neće žudjeti da im se konstantno aplaudira. Oni koji žele da im se neprestano divite, su vrlo vjerojatno i oni, kojima se kroz život nisu pretjerano divili.

I zaista ih, stoga nastojim razumjeti. Iako u meni, u pravilu, izazovu samo kontraefekt od onog koji su mislili postići. Draži i uvjerljiviji  su mi uvijek bili ljudi, koje drugi više hvale, od onih kojima je samopromocija core business.


Više sam trčala u pomoć onima koji su šutjeli i pokušavali sami voditi svoje bitke, nego onima koji na dnevnoj bazi utjelovljuju,  bespomoćne princeze ili prinčeve koje treba spasiti. Kad vidim nekog, da stisne zube kad boli i kaže „ma bit će o.k.“, svijet ću okrenuti da mu bude bolje.  Kad netko dramatično rukom na čelu najavljuje pad tlaka i traži da svijet zbog toga stane, jedino što ću okrenuti su moje oči!

Osim što osobe sklone samopromociji, nastojim izbjegavati, nemam nekakvih pretjeranih negativnih reakcija na njihove priče.

Ono što mene izbaci iz takta, su ljudi koji na ovakve priče padaju. Koji vjeruju tom nekom da je savršen, samo zato što taj netko to tako prezentira. Što zaboravljaju da su djela bitna, a ne riječi. Što ne shvaćaju da laskanje nije nužno kompliment. Što će prije pomoći takvom, koji plače zbog glavobolje, nego nekom koji se šutke bori s nečim težim. Što će skočiti u pomoć čim spomenuti  glumac, naiđe na prvu prepreku,  a neće primijetiti da netko drugi tiho, već dugo trči maraton s preponama i možda zaslužuje pauzu.

Ponekad ne želim biti zen!

Ne smeta mi čak ni to što ljudi takvima vjeruju, pomažu, udovoljavaju njihovim prohtjevima i poklanjaju im toliko željenu pažnju. Neka ih razvesele! Smeta mi, što isti ti, koji se sažale i povjeruju „me, myself and I –tipovima“,  ne razumiju i ne vide da tu pažnju (još) više zaslužuje netko tko je skroman, tih, borben. Tko pokušava sam, prije nego li zatraži pomoć. Netko tko je u pobjedama skroman, u porazima dostojanstven. Tko suze skriva, umjesto dijeli na izvol’te. Kako ljudi ne mogu shvatiti da oni koji šute, baš zato više trebaju i zaslužuju zagrljaj, potporu i ljubav, od onih koji konstantno tapšanje po ramenima, traže! Ta emocionalna (ne)inteligencija, koja rezonira da samo oni koji pažnju traže, pažnju trebaju i zaslužuju, je nešto što mi izazove grč u želudcu!

Ta nepravda u odnosima je nešto, na što ne mogu zatvoriti oči! Na takvo što ne mogu biti zen! I možda je bolje što ne mogu. Ako ikad postanem tolerantna prema nepravdi, lažima, zločestoći pa i gluposti, zatvorim oči i krenem mantrati, molim vas uhvatite me za kragnu, dobro protresite i opalite šamar za hitno osvješćivanje. Imate moju pisanu dozvolu!

Komentari

Neki baner