Cafe

Dubina

Promatrala je kako se površina rijeke svjetluca na kasnoposlijepodnevnom suncu; danju mutna, siva vodurina, u vedre se sutone zahvaljujući njemu preobražavala u tekuće zlato. I bilo je nešto smirujuće u tome, gledati kako sva ta silna voda protječe ispod njezinih nogu. Ne čeka nikoga, ne pita nikoga smije li, može li; ništa ne tražeći, ništa ne otimajući. Samo šutljivo slijedi svoj tok, ono što joj je priroda nametnula stotinama godina prije.

Nosi sa sobom sve što joj se nađe na putu; prima u sebe sve usputne pritoke, potoke, rječice i onda se takva potpuna i raskošna ulijeva u dubine mora, stapajući se sa svakom kapi, postajeći i sama dijelom tog plavog beskraja u kojem svaka njezina kap vrijedi jednako kao i milijuni drugih – sve su jednake, i slane i slatke, i riječne i morske. Jedne bez drugih ne mogu.

Ona je cijeli svoj život bila tek rječica koja je tekla pored velikih; jedna od onih koje zapaziš kad, vozeći se cestom, prijeđeš preko malih mostova i uočiš usku traku nemirne vode, ali nikad nisi posve siguran jesi li vidio rijeku, potok ili tek bijedni, nevažni kanal. Ponekad joj je odgovaralo biti tako neprimjetnom, pogotovo kad bi On dolazio kući nakon večernjeg pića s prijateljima.

Prijeteća tišina pomiješana sa zadahom konjaka i piva, nadvila bi se nad njezinu postelju i uhvatila ju poput grča. Ležala bi u tami širom otvorenih očiju, čekajući Njegovu ruku na svojoj nadlaktici ili kosi. Ponekad bi je povukao tako snažno da bi jutarnje svjetlo na svijetlosivom tepihu otkrilo nekoliko pramenova boje lješnjaka, nemarno smještenih pored starih mrlja. Mnogo puta čišćenih, no krv se pere dok je svježa, kažu. A ona je još dugo gledala u njih nakon što su nastale, nemoćna da pokrene mišiće u kojima su još pulsirale njegove šake.

Ujutro bi je poljubio prije odlaska na posao.


Pretvarala se da spava, zarivajući si nokte u meso dlanova da ne bi zaplakala. Zajecala. Pa se ugušila u vlastitim suzama i toj odvratnoj sukrvici koja je tiho krkljala u dubini njezina grla.

Ponekad bi je zaključao u stanu, ostavio je bez telefona; odsječenu od svijeta i ljudskosti. Da joj pokaže koliko je moćan i važan. I kako je njegovo prisustvo jedino što joj je potrebno. Lutala bi tada poput ranjene zvijeri po sobama, naslanjajući natečeno lice na prozorsko staklo i promatrajući ulicu na kojoj je opet tekla jedna druga rijeka – ona ljudska, nemirna, s najviše tajni i opasnosti ispod površine. Ona u kojoj i najbolji plivači teško plivaju protiv struje.

A ona nikada nije bila najbolji plivač.

Tek onaj osrednji, čak lošiji; koji bezbrižno pliva samo onda kad zna da može dno dotaknuti vršcima prstiju. Tek tada se osjećala sigurnom. Dok nije upoznala Njega. S njim nikada nije znala koliko je duboko dno ispod nje. Pa i kada je mislila da ne može dublje, on ju je razuvjerio. Ispod dubine uvijek je postojala još jedna. Tamnija i opasnija.

Promeškolji se naslanjajući se na ogradu mosta i, osjetivši blagi grč u ruci, pažljivo pomakne prste. Nasmiješi se pomislivši kako je do prije dvije godine mislila da više nikada neće moći koristiti tu ruku. Ne nakon onakvog prijeloma. Kad je hladni metal čekića dotaknuo njezinu podlakticu mislila je da će umrijeti. Ispred očiju su joj plesala sazviježđa bola, mjehur joj je nekontrolirano pulsirao pod elektrošokovima straha, a ona je plakala, vikala i proizvodila zvukove za koje nije niti znala da ih ima u sebi. One iskonske, životinjske, koji se bore za opstanak. Odvela ga je policija tog dana. Došao je nakon manje od mjesec dana, noseći bijes ranjene životinje i mržnju koja ga je hranila.

Našao ju je kod roditelja. Kučku izdajničku.

Koja je pala preko kućnog praga već nakon prvog udarca, a šarafi iz njene ruke zvonili su na hladnim pločicama. I roditelje joj je tukao. Kako je koga dohvatio. I opet je došla policija. I opet se vratio. I opet. I opet. Zagubio se negdje u papirologiji put do sigurnih kuća, a ona više nigdje nije bila sigurna. Pratio ju je poput tamne sjene, zagorčavao i trovao život. Nisu je više boljeli niti udarci. Boljelo ju je što je zaboravljena. Ostavljena njemu kao topovsko meso. Njemu, amplituda čijeg se života mjerila jačinom udaraca koje joj je zadao.

Bijeg?

Posljednji put kada je pokušala, presreo je njezina oca na putu iz grada. Slomio mu je dva rebra. Uzet ću ti sve što voliš, znao bi reći. Kao da joj je još mnogo voljenog ostalo. Bespomoćni otac i majka, uhvaćeni negdje na pola puta između straha i ljubavi prema svojoj jedinici.

Pogled s mosta je drugačiji kada si s druge strane ograde. Rijeka se čini nekako još većom, moćnijom. Gledala je kako svojim valovima proždire sunce, a zlatnog sjaja je nestajalo. Na površini je ostajao tek grimizni trag sunčeve svjetlosti pomiješan sa tintom tamne vode koju su polako bojali prsti noći. Pomislila je kako je to – to. Došla je do posljednje nijanse, one crne, nakon koje više nema ničega. Samo mrak i nepostojanje. Sloboda.

Dubina

Pustila je jednu ruku uz tijelo. Samo još pet prstiju i nikada više neće biti samo rječica. Postat će dijelom te velike vode, mora, oceana i putovat će slobodno zauvijek. Od svoje će boli osloboditi ne samo tijelo, već i one koje ostavlja za sebe. One kojima još uvijek nešto znači ta žena upalih očiju i sa ožiljcima na svakom centimetru tijela. Oni će znati da je pokušala. Razumjet će. Ljudsko tijelo ima granice, ali duša, duša je beskrajna. Nju im ostavlja.

Svjetla policijskih vozila i onih hitne pomoći koji su se nagurali na uskom mostu, odjednom su plavičasto osvijetlila rijeku i ona je opet bila drugačija. Kao da je tik ispod njezine površine sijevnulo stotine tankih munja, oživljujući je iz crnila. Trgnula se na tu promjenu; kao da se nešto pomaknulo u njoj. Možda ispod crnoga ipak ima nešto. Neka nijansa koju vidiš tek kad prođeš tamu; nešto između boje nade i boje suza. Možda ipak postoji izlaz, a da nije zauvijek.

Zaplakala je tiho, grčevito i vratila ruku na ogradu mosta, dok joj je istodobno nečija dotaknula rame. Mama. Iza nje kordoni policijskih službenika, inspektora, tehničara.

A ona je vidjela samo plava svjetla majčinih očiju i mjesec kako razlijeva srebro iznad rijeke.

Komentari

Neki baner