Per aspera ad astra

Vrijeme je da oprostimo i krenemo dalje

Prošli tjedan bio je jedan od onih intenzivnih, stresnih, prepunih drame, velikih ega i potrebom za moći. Sve je to rezultiralo jednom velikom iscrpljenošću tako da sam većinu ovog tjedna provela spavajući i promišljajući, reflektirajući.

Ujedno sam se oprostila od jedne veeeelike stranice svog života što je rezultiralo velikim spektrom emocija. Tuga, radost, težina, olakšanje. Najviše olakšanje jer koliko god rastanci bili teški, osjećam da je vrijeme da krenem dalje, u neke nove životne izazove. Vrijeme je da pronađem i otvorim neka nova vrata, izađem iz nekih novih zona komfora.

Ali ovo nije još jedna priča o rastancima i novim početcima. Ovo je još jedna priča o rezanju.

Bivajući pod dojmom sveg ovog što sam spomenula prije, na pameti mi je bila samo jedna stvar. Dosta mi je. Dosta mi je i tuđih i vlastitih drama, dosta mi je ogorčenosti, dosta mi je negative. Jednostavno mi je dosta.

Dosta mi je paziti što i pred kim govorim, dosta mi je paziti kako se ponašam i s kim pričam, dosta mi je paziti da ne stanem na nečiji žulj. Dosta mi je misliti tko se voli, a tko ne voli. Dosta mi je i svoje kivnosti prema osobama koje su me povrijedile još tamo negdje 2000. Dosta mi je i tuđe kivnosti prema osobama koje su ih povrijedile još tamo negdje 2000.

Vrijeme je da se isplačemo, izurlamo, izvrištimo, i jednostavno prođemo preko nekih stvari, i krenemo dalje. U nove početke.

Ne želim u nove početke nositi sa sobom duhove iz prošlosti, a ne želiš ni ti, vjeruj mi.

Vrijeme je da oprostimo i krenemo dalje
Foto: Stjepan Hranilović / www.hranilovic.com

Jer da ti iskreno kažem, tvoja kivnost i ogorčenost će te povrijedit’ mnogo više od osobe koja joj je uzrok. Koliko je samo naporno morati uvijek biti u pravu, inatiti se iz dana u dan, držati glavu visoko samo da bi ispao moćan u tuđim očima, dok se u sebi zapravo rastavljaš na proste faktore.

Reci mi, da l’ ti to treba?

Je li vrijedno propuštati šansu za unutarnjim mirom, ili šansu da se jednostavno malo opustiš i zabaviš bez potrebe da se nekome dokažeš, zbog ogorčenosti koja te truje iz dana u dan? Je li je*eno vrijedno?

Reci mi, kako izgledaju ogorčeni ljudi kad ih gledaš kroz svoje oči? Smiješno, zar ne? Zašto misliš da ti izgledaš drugačije u tuđim očima dok se koprcaš sa svojim prikrivenim gnjevom?

Okej, povrijedili su te, i kaj sad? Ni prvi, a ni zadnji. To je život, i nitko nije rekao da će biti fer. A možda i jest fer. Možda je to samo tvoja karma.

Pa čak i da je tvoja karma, kaj sad? Preživjet’ ćeš tu naplatu kao i sve do sad. A možda te život samo želi pripremiti na nešto veće, i bolje, ali ne možeš doći do tog nečeg većeg i bolje ako se još uvijek boriš s prošlošću.  

Pa onda ti budi ogorčen. Pa onda ti imaj veliki ego. Pa onda ti biraj nemir umjesto mira.

Sve će se vratit’ prije ili poslije, a najbolje što možeš učiniti nije osveta. Najbolje što možeš učiniti je jednostavno oprostiti i krenuti dalje. Znam da je teško, i znam da oproštaj zvuči kao čin slabića, ali vjeruj mi, oprostiti i krenuti dalje može biti najteža stvar na svijetu. A opet toliko prijeko potrebna stvar ako želiš ostati zdrave pameti.

Pa ću zato ponoviti još jednom – isplači se, izurlaj, izvrišti, odljuti se, oprosti, i voli. Odreži iz života sve što ti ne treba, ne samo ljude koji te koče, već i vlastite emocije koje te koče.

Ne zbog drugih, zbog sebe.  

Komentari

Neki baner