Čitajmo zajedno

Jojo Moyes: Još uvijek ja

Do you believe in life after love?“ Vjerujete li u život poslije ljubavi, pitala se Cher 1998. godine. Čini se da ni danas nismo pametniji jer je i dalje vrlo teško odgonetnuti odgovor (pogotovo onima sa svježom srcoboljom). Ipak, ovom temom usudila se zabaviti britanska književnica Jojo Moyes svojom trilogijom o vrckavoj Louisi Elizabeth Clark i njezinu pronalasku života nakon ljubavi prema Willu Traynoru, čovjeku koji je odlučio umrijeti.

Jojo Moyes: Još uvijek ja

Poslije sjajne prve knjige „Tu sam pred tobom“ (koja je i ekranizirana pa su protagoniste utjelovili neprežaljena khaleesi Emilia Clark i Sam Claflin) koja se bavi teškom temom invalidnosti i eutanazije (plodno područje za etička i moralna propitivanja!), uslijedio je drugi nastavak „Nakon tebe“ u kojemu se Louisa pokušava ponovno vratiti stvarnom životu i odžalovati izgubljenoga prijatelja. Ove godine u Hrvatskoj je postao dostupan i treći nastavak, „Još uvijek ja“, ujedno epilog ove skupine romana.

Neopisiva pitkost stila

Iako je treći nastavak po mom mišljenju znatno bolji od drugoga, ipak se ne mogu odvući od uspomene na trenutak u kojemu sam pročitala prvi roman kada sam, putujući na relaciji Zagreb-Šibenik, vrlo brzo „progutala“ 374 stranice romana (srećom, jecanje sam ostavila za samoću kako ne bih preplašila svoje suputnike). Ono što ga obilježava ponovno je ista pripovjedačica koja se ovoga puta zatekla u New Yorku (jer joj je Will jednom predložio da ga posjeti), a u Londonu je ostavila svoju obitelj i Sama, svoju novu ljubav.

Njujorška priča povremeno se čini toliko nestvarnom i bajkovitom poput Hallmarkovih filmova (primjerice, klišej o trofejnoj ženi imigrantici/modernoj Pepeljugi Agnes, klišej o bogatim ogorčenim staricama, klišej o zgodnim, uspješnim i lošim muškarcima, klišej o slaboj komunikaciji i nepotrebnim šutnjama u vezi). Ali zato londonska priča i duh Londona koji Louisa nosi sa sobom djeluju stvarno (poput obiteljske povezanosti, roditelja zbunjenih modernom tehnologijom, dobroćudnog djedice, brige za bližnje…).

Iako je roman o kojem govorim nešto manje prpošan i humorističan od prethodnika, a Louisa djeluje znatno savršenije od bucke u crno-žutim prugastim hulahopkama kakva je bila.

I ovaj se roman trudi poučiti, ukazati na zaboravljeno.

Primjerice, podsjeća nas kako pretjerana ambicioznost ljude ne čini nužno sretnima, no potiče na trud i traganje za vlastitom srećom. Podsjeća nas kako oko vara (sjajan primjer su opasne Ilarija i gospođa Margot de Witt), kako je obitelj najvažnija (i u dobru i u zlu) te kako su stvarne bajke rijetke, ali je o njima bar lijepo čitati/slušati.

Naposljetku, treba spomenuti završetak u kojemu će na stadionu realni romantičari prepoznati Sama, a svi suludi nerealni romantičari (ja!) vidjeti Willa. Jer, u konačnici, barem ljubav nakon života ipak postoji.

Jojo Moyes:  Još uvijek ja / (Profil, 2019.)

Foto: City Mix&Match /Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Neki baner