Cafe

Odgovaralo joj je polako nestajati…

Kukuruzne pahuljice lijepile su joj se za prste dok ih je pažljivo raspoređivala po tanjuru. Njih ukupno petnaest bezvoljno je ležalo u bijelom tanjuru i čekalo da ih zauvijek potopi pola decilitra nemasnog mlijeka. Nakon što je usula mlijeko, izgubi tek, pa s mukom prinese žlicu ustima i prisili se progutati bljutavi zalogaj.

Prvi je uvijek najgori. 

Zažmiri pa u nekoliko zalogaja pojede glavninu današnjeg obroka. U kuhinji je bilo tiho. Majka je izbjegavala gledati je kako jede. Lice bi joj tada poprimilo onaj zdvojni, očajni izraz i obično bi iz prostorije istrčala s rukom na ustima. Čula bi je kako tiho plače u spavaćoj sobi. „Molim te, jedi. Molim te, idemo liječniku. Molim te, molim te, molim te“, ponavljala bi majka kad bi ju pokušala utješiti. Od toliko molitvi još joj se manje jelo.

I čak, morala je samoj sebi priznati, nije bila stvar u debljini. Svaki višak na njoj nestao je onog dana kad je većinu odjeće počela kupovati na dječjim odjelima.

Stvar je bila u tome da joj je nekako odgovaralo – nestajati.

Blijediti onako kako blijedi predmet koji je dugo izložen suncu. Svakim danom mrvicu je bljeđi, ali nitko tome ne pridaje pozornost, dok jednog dana ne ustanove kako je potpuno promijenio boju i kako to više nije ona stvar kakvu su prije znali.


Nitko nije primjećivao kako je svakoga dana bacala u smeće dio ručka, večere. Izbacivala je kruh, šećer, masnoće, sol, povrće, voće… hrana joj je iz dana u dan postajala neprijatelj, uljez koji se želi infiltrirati u njezin želudac, pa se podmuklo raspoređivati po njezinom tijelu kako mu se prohtije.

Tempirana bomba otkucavala je kalorijama svaki put kada bi joj niz grlo skliznuo kakav komad mamine pohane piletine ili čokoladnog kolača. Osjećala je kako joj se mahnito miču u želucu, sve brže i brže, razgrađujući se i lijepeći po njezinim bokovima, bedrima, stražnjici. Preznojena od panike, utrčala bi u kupatilo i gurnula prst duboko u grlo. Pomiješan sa okusom laka za nokte i želučane kiseline, okus pobjede izlazio bi iz nje u slapovima, a ona bi ponovo bila vlasnik svog tijela. Do idućeg obroka.

Ne sjeća se više kako je sve počelo.

Možda sa podrugljivim osmjesima i usnama tiho oblikovanim u riječ „debela“ na maturalnoj večeri kada se, unatoč svim njezinim naporima da ga prikrije, „šlauf“ oko njezina trbuha isticao u naborima svijetloplave večernje haljine, rukavi usijecali u njezine mesnate pazuhe, a ona kupala u potocima znoja.

Možda na svim onim satovima tjelesnog odgoja kada je zadnja stizala na cilj, ispuštajući dušu i osjećajući kako joj svaki mišić otkazuje poslušnost. Možda onda kada joj navodna ljubav njezinog navodnog života nije iz, navodno dobre namjere, natuknula kako bi ju mogao ostaviti ako se malo ne dovede u red.

Možda je tada krenulo. Možda ju je baš tada sa tanjura pogledao kakav hamburger sa krumpirićima, kao izvor svih nesreća svih mladih žena ovoga svijeta, posprdno joj se nasmijavši u lice i ponudivši joj da zagrize njegov mesnati, masni obraz.


Zatvorila je oči. Dovela se u red. Petnaest kukuruznih pahuljica, pola decilitra nemasnog mlijeka, četvrt jabuke i šalica crne kave, vezivno su tkivo njezina života.

Zagledala se u svoja blijeda koščata zapešća na kojima se isticao plavi zemljovid vena i primijetila kako joj ruke drhte. Odavno više ne osjeća glad, jede samo da preživi. Da posve ne nestane. Povraćati je prestala odavno, nepce joj se rascijepilo od stalnog kupanja u rijekama želučane kiseline i noktiju zarivenih u fino tkivo jezika.

Odgovaralo joj je polako nestajati...
Izgubila je menstruaciju prije tri mjeseca.

Majci nije ništa rekla, ne bi mogla podnijeti onaj pogled u kojem nema optuživanja, nema ljutnje, već iz njega sa suzama samo ispada stotine upitnika. „Zašto, zašto, zašto, zašto? Bila si prekrasna kakva jesi. Ništa ti nije nedostajalo. Zašto, zašto, zašto, zašto?“ Kao nekakva beskonačna litanija, molitva koja nikada neće biti uslišana.

Ne zna više. Sada je dobro tako. Dovela se u red i jedino je to važno. Iako joj je žao majke, iako sanja njezine suze kako klize niz pohanu piletinu i glazuru čokoladnih kolača. Sanja sebe dok je još bila ona. Dok se smijala mladosti, ispijala limunadu u njihovom dvorištu. Dok nije pet puta dnevno zaranjala glavu u wc školjku dok joj je nosnice dražio Domestos osvježivač i diskretni smrad amonijaka. Uzdahne, pa krajičkom oka uhvati svoj odraz u odbljesku sunca na prozorskom staklu i shvati kako je nijansu bljeđa.

Komentari

Neki baner