Čitajmo zajedno

Goran Tribuson: Propali kongres

Čitam tako neke stare članke na Internetu i naletim na zanimljiv naslov; Jesu li Balkanci novi Skandinavci? Badabim-badabum, tekst je o domaćim kriminalističkim romanima i kako su Balkanci nešto novo i neviđeno na književnoj sceni. Ne, je****, nismo. Mi kopiramo trendove, kasnimo za ostalima kao Jankec na vlak, mi kupimo teme za pisanje koje su drugi već odavno odbacili jer su potrošene kao kondom na maturalnoj večeri.

Žestokim policajcima i raznim korupcijskim sranjima je odavno istekao rok trajanja – kad žandari obaraju na zemlju stare žene jer ne hodaju preko pješačkog prijelaza, a prave kriminalce puštaju jer im se ne usude ništa reći.

Kada pišete o žandaru koji je na putu istine i pravde, jednako tako možete pisati i bajke za malu djecu.

Takav žandar je kao i svjetleći Jednorog – ne postoji. Dobro, ja sam malo cinik po prirodi, sarkastičan po potrebi, no u tom sam žanru, pa imam neke informacije iz prve ruke. Naime, kada netko počne nešto pretjerano hvaliti, prvo treba pogledati odakle hvala dolazi i tko koga hvali jer, domaći kriminalistički romani nisu toliko loši. Čitljivi su, prolazni, za ubiti vrijeme (ubacite izraz po želji), ali jednostavno nisu dobri. Skandinavci su pak druga strana novčića – nisu ni oni sjajni. U najboljem su slučaju prosječni, ali su bili prvi i od cijelog su žanra napravili brand koji sada stoji kao nešto nedostižno. 

Ne, nije nedostižan, samo je bolje reklamiran. Kod nas pak stoji mantra da samo provjerena imena mogu napisati dobar kriminalistički roman. Da Skandinavci pročitaju ona dva krimića od Šalkovića, rekli bi: Jeste vi to nas našli zajebavati? Serijski ubojice, istražiteljski parovi, gomile klišeja i banalnosti u radnji – odmahnuli bi rukom i rekli da pojedemo još malo žganaca i pokušamo ponovo nekom drugom prilikom. Okej, nećemo vam nuditi Šalkovića, ali hoćemo prvo pero kriminalističkog žanra u Hrvatskoj; Gorana Tribusona.

Sada, ja volim čitati Tribusona. „Povijest pornografije“ mi je u top 10 najboljih domaćih romana i čovjek zna znanje.

Problem je što je njegov stil pisanja postao nešto kao uzorak po kojemu se trebaju pisati kriminalistički romani, i to nije dobar uzorak. Efikasan da, ali on prolazi samo zato što iznad naslova stoji njegovo ime, što je sasvim okej jer čovjek jest jedan od temelja kriminalističke scene. Da netko drugi, Pero Perić, napiše identičan roman i ponudi ga izdavačima, rekli bi mu da prošeta.


U Hrvatskoj dobra priča ne prodaje roman, prodaje ga ime.

U postupku sam čitanja drugog Šalkovićevog krimića (Nova Miss Čilea) i, yeah, bit će pisanja o tome, ALI o tome neću danas već ću o „Propalom kongresu“, naslovu koji se pojavio unutar članka o tome da su Balkanci novi Skandinavci i prva pomisao mi je bila – ako mi pokušavamo parirati njima sa Kongresom, nikad od nas Skandinavaca.

Glavni lik je policijski inspektor Vinko Dogan.

Prvo kratka povijest; Dogan je lik koji se već pojavio u nekoliko kriminalističkih romana iz serijala o Nikoli Baniću. Ima dva metra, kratak fitilj, i sklon je rješavanju problema šakama. On je sirotinjska verzija Russella Crowea iz L.A. Povjerljivo. Dogan je bio sporedni lik koji je bio – zabavan sporedni lik. Banić je cool noir lik, koji voli jazz i pivo, Dogan je bio sirovina, koji je kroz tih par pojavljivanja malo ublažen, ali tek toliko da ima pokoju nijansu sivog između crno-bijelog karaktera, pa su bili dobar kontrast.

On nije bio zanimljiv ili dobar lik da bi mogao nositi cijeli roman na svojim leđima, ali, eto nas ovdje. Kako je Banić otišao u mirovinu, Tribuson je odlučio napraviti nekakav književni spin-off upravo s Doganom, smjestiti ga u 90-te i tako dobiti svježeg lika koji je u zadnjem romanu o Baniću također u mirovini. Ne shvaćam baš kako bi planirani nastavci (ako ih uopće bude) trebali funkcionirati, ali što je tu je.

Imam nekoliko problema s ovim romanom

Prvi je Dogan osobno; on jednostavno nije dobar glavni lik, ALI mogao bi biti da je stvarno kao Russell Crowe iz L.A. Povjerljivo jer tamo je lik vlastitu brutalnost zamijenio pametnim razmišljanjem, te je čitatelj dobio jedan sjajni put kojeg je prošao da bi od običnog nasilnika postao dobar istražitelj, dokazujući svima, ali ponajviše samom sebi, da nije samo krupni siledžija bez mozga. Sa Doganom dobijemo opsjednutost slatkišima i ljubomoru. Da, dobro ste pročitali, nema potrebe da čitate ponovo. Naš je glavni lik opsjednut slatkišima.

On izgubi pamet kada uđe u slastičarnicu i baci pogled na ponudu iz izloga.

Usput je i ljubomoran na 10 godina mlađu ženu, toliko ljubomoran da to graniči s patologijom. To je, narode, naš glavni lik. I to bi funkcioniralo, taj zgodni Tribusonov humor, da je lik ostao sporedni lik. Ovako… Da vam objasnim.

Lik koji se naziva Stršljen zaprijetio je gradu Zagrebu, gradonačelniku, i svom ostalom nevinom življu, otrovom koji će ubrizgavati u prehrambene proizvode sve dok mu ne isplate veliku sumu njemačkih maraka. Znate da ste u 90-ima kada su marke bile najvrijednija valuta in Kroejša. Zamijenite to „Stršljen“ sa „Škorpion“ i otrov sa snajperskom puškom i dobili ste Prljavog Harryja. Doslovno.

Čak se i uvodni razgovor vodi u gradonačelnikovom uredu, kao i u filmu, te sam samo čekao da Dogan izvali nešto u stilu – Kada vidim da tip trči za ženom u mračnoj ulici vitlajući mesarskim nožem i mašući uzdignutim pimpekom, ja ga upucam jer sasvim sigurno ne sakuplja donacije za Crveni križ.

I sada, zamislite da nakon te sjajne sarkastične rečenice, Clint Eastwood ode u slastičarnicu i počne sliniti kao Homer Simpson – Kreeemšniteeee! Jednostavno ne. Ali, to se dogodi ovdje. Nakon uvoda, koji je čisto okej (ako zanemarite filmske reference), naš junak odlazi u slastičarnicu gdje dobijemo cijeli ispis slatkih stvari i kako Dogan obožava slatko. I malo o ženi, jel’te, za dobru mjeru.

Umjesto ozbiljnosti, koju bi takav slučaj mogao predstavljati, dobijete, nemam pojma, humor?

To odmah ubije svaku napetost koju priča nudi. I to se ovdje često događa, te digresije koje su, priznat ću otvoreno, iritirajuće. Kako da shvatim ozbiljno lika koji izgubi pamet nad kremšnitama ili ne može razmišljati o ničemu drugom osim da li mu žena nabija rogove?!

Problem sam imao i s vremenom radnje, ne toliko zbog same naravi vremenskog razdoblja, nego zato što se u nekoliko navrata jasno aludira što će se dogoditi – Domovinski rat. To je okej, nitko ne kaže da krimići moraju biti smješteni u sadašnjost, ali taj crni oblak koji se približavao Hrvatskoj je ustvari samo to; crni oblak. On nema neku važniju ulogu u radnji osim toga da priči doda malo arome skorašnje katastrofe.

Pročitao sam nekoliko krimića stranih autora koji su ratno vrijeme iskoristili za pozadinu (Dama iz Zagreba, Phillip Kerr) i to je sjajna stvar.

Gotovo sam poželio da se radnja odigrava u to vrijeme jer pisanje o političkim promjenama, političkim igračima i naznakama sranja koje dolazi, jest dobra podloga za rasni krimić. Ovako smo dobili malo povijesne pozadine )vrijeme kada se stvarala povijest), u priči o liku koji kao da je izašao iz generičkog američkog trilera. Ta pozadina neće zanimati nikoga tko nije iz Hrvatske, a priča to predstavlja tako kao da cijeli svijet zna što se dogodilo početkom 90-ih kod nas. Svijet, iskreno, boli neka stvar za našu prošlost.

Da, imam problema s ovim romanom, svakako da. No, jednako tako mogu reći da se čita bez muke te da ga ne držim niti boljim, niti lošijim od ostalih Tribusonovih krimića, i za domaće standarde ovo je gotovo odlično. Da nije bilo tih nekih sporednih stvari, da su likovi malo bolje profilirani (nekako sam mišljenja da bi ovdje bolje funkcionirao sam Nikola Banić ili potpuno novi lik), i da nije bilo tih nekih skretanja u potpuno nebitne stvari… Tko zna, možda bi stvarno mogli biti neka konkurencija Skandinavcima. Ovako, ne.

Kako ja to obično znam reći, ja ću kritizirati sve što mi ne sjedne dobro, ali odmah ću vam preporučiti da ga ipak pročitate.

Možda nismo Skandinavci, ali nije da i sami nemamo predstavnike za kriminalističku scenu, ma koliko ona smušena bila, i sve valja pročitati da bi znali napraviti dobru usporedbu, čak i sa ostatkom svijeta.

Goran Tribuson: Propali kongres / Mozaik knjiga 2014

Izvor: Časopis Kvaka

Komentari

Neki baner