Popularno Priče

Nagrađena priča: Tinejdžeri s periferije

Foto: Jovana Šekularac i Olja Raicevic Knezevic, gostovanje u emisiji “Boje jutra”, TV vijesti

‘…da sam izgubljena kao kliker u rupi i da me niko ne traži, jer svi imaju mnogo klikera. Da čujem glasove i plačem samo u sebi. Mene niko nije primjećivao a on je bio tako slobodan Njemu niko ništa nije mogao.’

Avgust 1997

Imala sam osam godina kad me je jednog vrelog avgustovskog jutra majka probudila i rekla mi da sam od sad odrasla i da ne smijem da plačem. Sjećam se mirisa katrana, sumpora i neizdržive vrućine. Sjećam se muva koje su se skupljale po žutim ljepljivim trakama koje su visile sa plafona. Sjećam se ventilatora, mokrih čaršava koji su zaustavljali vrtoglavice.

Znala sam da je otac preminuo, jer su me negdje odveli, a kad su me vratili, naša dnevna soba bila je puna nepoznatih ljudi. Po sredini sobe, umjesto velikog stola koji je, usput, služio i kao trpezarijski i kao radni sto, stojao je kovčeg moga oca. Sjećam se nepodnošljivog mirisa cvijeća koji me je paralisao, starijih žena sa crnim marama oko glava koje su pjevale nekakve jezive pjesme, za što su čak bile plaćene, i jedne jedine misli: “Nema plakanja!

Sjećam se zujanja u ušima, zamagljenog pogleda i nemogućnosti da pomjeram glavu. Više nisam morala da gledam nepokretne kosti u krevetu koje su teško disale, ječale i kojih sam se plašila. Tate se nikad ranije nisam bojala jer se stalno smijao i udovoljavao mi u svemu. Nosio me kroz komšiluk na ramenima kao štafetu čak i kad sam krenula u školu. Čak i kad je majka govorila da sam prevelika a on premršav. Čak i kad je vukao infuziju po dvorištu. Čak i kad je počeo dugo da leži i kratko da ustaje. Onda je prestao.

“Sine, ti si sad velika, nema plakanja”, rečeno mi je u zoru, jednog vrelog avgustovskog jutra kad sam zvanično odrasla.

Decembar 1997

Sjećam se samo smrada koji je dolazio iz trulog trupa moje majke koje se njihalo kroz vazduh. Mislio sam da je ponovo otišla negdje i da će se vratiti kao što je činjela od kad sam znao za sebe. Svaki put bi onako premlaćena, krvava i izobličena pakovala jednu staru vreću i dugo se plačući pozdravljala sa mnom a ja sam znao da će se vratiti. Ne sjećam se kad je otišla prvi put, ali se dobro sjećam da je to radila svako malo, jer otac nije uspijevao dugo da ostane trijezan. Vraćala se uvijek nasmijana, vedra i puna nade. “Rekao sam ti, kučka se uvijek vraća”, govorio je otac, ali je bio srećan ili se makar meni tako činjelo. Volio sam svoga oca jer sam znao da je ona kriva svaki put kad dobije batine. Znao sam da je to zaslužila. Ona mi je uporno ponavljala da je sama kriva, da ga je naljutila i da me on voli. On je govorio da je kučka kriva, da ga stalno provocira, jer on inače nikad ne bi uradio tako nešto.

Vjerovao sam im. Uvijek je bila modra. Često je imala otvoreno samo jedno oko kroz koje je gledala dok je drugo bilo zatvoreno, plavo i otečeno kao “ljigavac” kojim su se djeca u školi igrala. Tim jednim okom uvijek je gledala u pod, rijetko bi pogled uspravila ka meni ili nečemu drugom, osim kad je on uhvati za kosu i natjera je da gleda tamo gdje bi on želio.

Imao sam osam godina. Stojao sam mirno ispred njenog mrtvog tijela. Bosa prljava stopala njihala su se u ritmu, kao da plešu svojevoljno. Tavan nije imao prozore, pa je uporni vjetar raznosio nepodnošljivi smrad zbog kojeg su se skupljale muve. Sad je stvarno otišla, rekao sam ocu, posle ko zna koliko sati nijemog posmatranja moje obješene majke. Ne znam o čemu sam razmišljao. Sjećam se samo smrada, nemoći da skupim pljuvačku i bijesa.

Oktobar 2003

Velibor je uvijek dolazio prvi. Znala sam da do škole pješači dugo, jer su mu jedine patike koje je imao bile pocijepane sa svih strana, a kako nikad nije imao čarape mogla sam da mu prebrojim sve prljave prste. Ponavljao je osmi razred. Znali smo ga kao tučaroša, jediničara i glupana. Sa njim nikad niko nije razgovarao. Izluđivalo me je što je uvijek bio prljav i što je strašno zaudarao. Što nikad nije prao ni ruke ni zube i što je u poslednjoj klupi izgledao kao da se zabavlja bolje od mene, crtajući prava remek djela komadićima uglja koje je krao od domara. Mnogo puta sam poželjela da ga gađam sa nečim, samo da bi mi pokazao crteže ili mi jednostavno nešto rekao. Htjela sam da ga naljutim, isprovociram, udarim ili mu ukradem blok za crtanje a znala sam da ako se usudim na poslednje mogu da poginem. Interesovanje za njega raslo je i okupiralo me je iz dana u dan kao nekakva pomamna pojava koju nisam umjela da definišem. Mislila sam da je to strah, jer sam se u ono vrijeme bojala od svega.

Jednog dana odlučila sam da ostanem u učionici za vrijeme velikog odmora i da se prikradem poslednjoj klupi koja je djelovala tako daleko i nepoznato meni iz štreberske prve. Tresla sam se od straha dok sam otvarala smrdljivu fotrolu bloka za crtanje i stalno se osvrtala ka ulaznim vratima očekujući Velibora sa nekakvom gvozdenom šipkom kako leti ka meni da mi razbije glavu. Znala sam da može da mi priđe i slomi mi nos ili ruku što je često radio ostaloj djeci bez mnogo muke. Slušala sam strašne priče o njemu, i dok sam prilazila njegovoj klupi svaka od tih priča izgledala je još jezivije i strašnije. Crna ogromna ptica, dugačkog kljuna i unezvijerenih očiju davila je miša i zurila u mom pravcu sa prvog crteža.

Čovjek u crnom, sa kapuljačom preko glave i ogromnim nožem u ruci iza kojeg se šunjala rođena mu sjenka koja je htjela da ga ubije prestravio me sa drugog. Crnilo na trećem djelovalo je nedovršeno, dok na dnu nisam primijetila krstiće koji su me asocirali na groblje. Godinama unazad nisam zaplakala na groblju pa mi je gledajući taj crtež bilo svejedno.


Crteži koje sam posmatrala otvarali su mi svjetove. Kao da mi je neko skinuo povez preko očiju koji sam nosila prirodno, i pokazao mi nešto što sam oduvijek tražila. Činjelo mi se da osjećam rođeni mozak kako ključa u šerpi kipuće vode, zuji, tambura i udara mi po uglovima glave. Bojala sam se da mi ne ispadnu oči. Bila sam oduševljena, na smrt preplašena i uhvaćena!

-Šta tražiš? Čula sam duboki ozbiljan glas u blizini mog potiljka, i nikad ne bih rekla da tako zvuči dječak od petnaest godina da odmah za glasom nije stizao i nepodnošljivi smrad njegove pojave.

Začudo, nije me više bilo strah. Kao da se upravo ostvarila najgora noćna mora pa sam mogla da odahnem. Kao da nikad više dok sam živa nemam što da izgubim, jer sam uhvaćena! Pogledala sam ga pravo u oči, nasmijala mu se i odjurila napolje.

Htjela sam nešto da mu uradim, a nisam znala šta. Željela sam da mu napakostim, da ga povrijedim, da bude jadniji nego što je izgledao, a ustvari sam, valjda, samo htjela da mu nekako stavim do znanja da sam ista kao on. Da i ja noću pišem o monstrumima koji mi spavaju ispod kreveta i koji me vrebaju i čekaju samo da spustim nožni palac, da me zgrabe i proždru. Da i ja pišem o ženi u crnom koju sanjam godinama, koja mi dolazi iznad kreveta i nožem mi vadi srce, dok ja vrištim a ništa se ne čuje. Da sam izgubljena kao kliker u rupi i da me niko ne traži, jer svi imaju mnogo klikera. Da me prate duhovi, posmatraju me sa krovova i čekaju da ostanem sama kako bi me zaposjeli. Da čujem glasove i da plačem samo u sebi.

Mene niko nije primjećivao a on je bio tako slobodan. Njemu niko ništa nije mogao.

Novembar 2003

Od svih retarda iz odaljenja koje me zapalo kad sam ponavljao razred, Milena je izgledala jedina normalna. Stalno je nešto zapisivala, zurila kroz prozor i posmatrala četinare koji se nikad nisu mijenjali. Rijetko se smijala osim na uvrede. Jednom joj je nastavnica srpskog jezika, vrljava i kriva nesretnica, rekla da nije normalna i poslala je kod školskog pedagoga, samo jer joj je ispod klupe pronašla nekakav roman “Lolita”.

Mislim da je Vrljava nije voljela, jer je Milena uvijek znala sve o knjigama koje smo učili u školi i redovno je ispravljala kad bi ova držala čas i prepričavala što je pisac mislio dok je o nečemu pisao. Nikad ništa od toga nisam pročitao, ali sam vjerovao da Milena zna bolje od nje. Djelovala je tako, da sve zna. Dolazila je kao leptir prije nego li je ugledaš znaš da je tu. Soba se promijeni, sunce izađe i obasja sve klupe i tablu koju sam ponekad iz bijesa lomio sa svake strane po malo. Grickala je svoju rođenu kosu i nokte non-stop a meni je jedina zabava na tim časovima bila da je posmatram iz zadnje klupe. Nikad se nije javljala da odgovara osim iz srpskog. Čak ni tada nije dizala ruku za riječ, samo bi počela da priča. No kad god bi je neko nešto pitao iz bilo čega davala je tačne odgovore. Uvijek sjedeći, uvijek spuštene glave, uvijek nezainteresovana, skoro nevaspitana, ali uvijek tačno. Nikad nismo razgovarali. Bilo me je stid da je pogledam. Plašio sam se svega. Nastavnika, ostale djece, oca koji me je krvnički tuče svako malo, kad god me nađe iza šporeta na drva, koji je inače slabo radio, jer drva nismo imali.

Često sam prvi tukao ostale dječake iz golog straha. Psovao sam im roditelje kad god bi došli da se žale na mene, i gađao ih kamenčićima iz ručne praćke koju sam napravio specijalno za pijanog oca kojeg sam uživao da maltretiram kad je previše pjan pa ne može da se brani. Kasnije sam sakriven na tavanu, gdje sam i dalje živo mogao da vidim moju obješenu majku satima plakao. Mileni sam često želio da ukradem svesku i da vidim o čemu piše, jer sam znao da ono što tamo zapisuje neću naći u školskom “Božuru” koji je ponekad objavljivao njene pjesmice. Mene niko nije primjećivao a ona je bila tako slobodna.

Oni koji su me se plašili ujedno su me i prezirali a to je bilo mnogo bolje nego da me žale. Njoj niko ništa nije mogao. Pratio sam je tajno, između časova i na odmorima, šunjao sam se oko nje i divio joj se. Jednom nije izašla iz učionice pa sam odlučio da je čekam. Posmatrao sam je krišom kroz pukotinu na zidu i gotovo pao u nesvijest kad sam shvatio da ide ka mojoj klupi. Sljepoočnice su mi pulsirale, ali nisam uspijevao da se pomaknem. Noge su mi postale teške, kao da sam ugazio u malter pa ne mogu da se mrdnem. Stid i sramota udarali su mi na nos i uši, osjećao sam kao da potpuno nag stojim ispred nje a ona mi se smije sa gađenjem. Sažaljivo mi se nasmijala i par momenata kasnije, kad sam konačno pomjerio noge u njenom pravcu. Sve sam na svijetu mogao da preživim osim da me neko žali. Da me žali ona, Milena! Bolje bi bilo da me pogodio grom ili da mi je pala na glavu neka ogromna stijena odmah tu da me zemlja progutala, nego što sam vidio koliko sam joj smiješan jadan i ogavan. Iz njenih ogromnih svijetlih očiju koje su mijenjale boju na suncu, mogao sam, kao iz otvorene knjige da pročitam prezir i sažaljenje. Odlepršala je prema vratima kao povjetarac, a ja sam dugo gledao u njenom pravcu i nisam primjećivao suze koje su mi padale kao kamenje iz očiju, kao da nisu suze uopšte.

Oktobar 2008, Milena

Sad kad se vratim četiri godine unazad primjećujem da imam konstantne blokade sjećanja pa su neka dešavanja iz mog života potpuno ili djelimično izbrisana. Nakon događaja iz ljeta 2004. godine jedino što sam istinski željela je da budem normalna.

Završavala sam srednju školu, jednu od dvije, koju su upisivala sva normalna djeca sa dobrim prosjekom iz osnovne. Tokom cijelog trajanja srednje škole, trudila sam se najbolje što sam mogla da budem prihvaćena, da se stopim sa većinom i da završavam razrede. Učila sam samo koliko sam morala. Prvi udarac moje stare nenormalnosti desilo se na času jezika kad mi je profesorica vratila rad ocijenivši ga dvojkom, uz konstataciju da sam previše mlada za tako ozbiljne i krupne rečenice i da to prenesem onome ko mi je sastav i napisao. Nikad se nisam pobunila. Bilo mi je svejedno. Čitala sam Karenjinu kad odlikaši iz mog razreda nisu ni znali da to djelo postoji i sve što sam zaključila nakon tog romana je da je Ana donijela jedinu ispravnu odluku bacivši se pod voz.

Ta me misao nije napuštala mjesecima jer se poklapala  sa rečenicom koju sam isto negdje pročitala, da su djeca devedesetih trajno oštećena. Ja sam bila i to sam znala. Nisam znala razmišljaju li svi tinejdžeri o samoubistvu i koliko njih se stvarno odvaži da to i učini. Ali odvažiti se na to je, vjerovala sam, bilo ispravno.

Decembar 2003, Milena

Nakon incidenta sa velikog odmora, oboje smo se pretvarali da se ništa nije dogodilo. Više od mjesec dana nisam pogledala ka zadnjoj klupi ali sam imala čudan osjećaj da me Velibor konstantno uhodi kako bi mi konačno razbio glavu. Najčudnije od svega bilo je što se nisam plašila.

Čekala sam pomireno da me sravni sa zemljom i ta me misao ni najmanje nije uzurpirala. Kao da sam se napokon oslobodila nekakvog strašnog tereta koji sam dugo nosila na leđima, pa sad konačno hodam normalno i ništa me gore od toga ne može snaći, osim da me nema, što je bilo u redu. Ono što je uslijedilo bilo je totalno suprotno od svega što sam očekivala.

Jednog dana ispod klupe, pronašla sam zamotuljak od dnevnih novina u obliku lopte iz kojeg je ispao izgužvani crtež. Na crtežu je stojala djevojčica u šumi okružena gladnim vukovima, a iza njih nasmijani dječak sa puškom.

Sledećeg dana u istom pakovanju pronašla sam novi crtež. Ljuljašku je pomjerao vjetar a ispod nje umjesto livade nalazilo se more. Svakog dana pronalazila sam novi crtež. Čitav moj život do tih crteža poprimio je drugačiji oblik i sve što sam do tad znala postalo je beznačajno. Sad je moj život imao smisao. Dani su se pretvorili u čekanje novih crteža i zapisivanje svega što sam na njima mogla da uočim. Stvorila sam sopstveni svijet, sa živim ljudima i dešavanjima. Pisala sam danonoćno, dok mi na srednjem prstu nije naraslo zadebljanje od olovke koje imam i dan danas. Pisala sam, samo sam pisala i nisam željela da se zaustavim. Sve što sam ikad željela bio je smisao, sad sam to znala, pa sam vjerovala ako stanem svijet će propasti.

Prema Veliboru sam i dalje osjećala snažnu privlačnost ali više nisam željela da razgovaramo. Nisam imala potrebu ni da ga pogledam. Do duše sad sam imala nevjerovatni motiv da odlazim u školu i da se trčeći vraćam kako bih riječima oživljavala nacrtano. Nikad mu se nisam obratila. Nikad mu nisam rekla da pronalazim crteže, da ih čuvam i da me spašavaju. Nikad mu nisam rekla hvala.

Nikad me nije potražio. Nikad mi nije uputio niti jednu jedinu riječ.

Proljeće je bilo mučno, sparno i škola se privodila kraju. Izluđivale su me panične misli o predstojećem ljetu bez crteža, bez njega, bez svijeta koji sam stvorila i koji nisam željela da napustim. On je opet imao drugačiju ideju. Opet totalni preokret.

Poslednjeg dana škole, a osjećam ga živo, i dan danas, kao uboda igle u beonjaču, nisam pronašla crtež. Nisam pronašla ni njega u zadnjoj klupi. Pronašla sam pismo, pisano olovkom na nekoliko bijelih stranica bez linija. Redovi su se krivili i vraćali u normalu, rukopis je bio nečitljiv i neuredan. Papir je zaudarao poznato. Kao da je stalno nešto brisao pa pisao, jedva sam uspijevala da razlikujem slova i da formiram rečenice. Trudila sam se da pokrenem svaki djelić mozga da bih što bolje čitala.

Osjećala sam da mi gore prsti, da me vena preko čela boli i pulsira i da nisam sposobna da skupim pljuvačku. Uložila sam sve svoje napore da odgonetnem o čemu govori pa nisam primjećivala vrele, kamene, prave pravcate suze koje su kao olovo padale po listovima, proizvodeći glasne zvukove pri dodiru sa hartijom.

Oktobar 2016, Milena

Željela sam slobodu. Za mene, odraslu ženu ona je predstavljala mir. Decenije traganja i definisanja, razmetanja velikim idejama i malenim koracima nisu bile plodonosne. Već osam godina nisam napisala ni slovo i mislila sam da bi to mogao biti prvi korak. Ipak ću osloboditi onu ludaču, razmišljala sam, dok sam pisala tekst za prvu javnu objavu. Napustiću završnu godinu studija, koje me te- rorišu, ugnjetavaju i ne zanimaju. Koje usput, vučem, čini mi se vijek. Oprostiću.

U jesen 2016.godine kad sam donijela odluku da pustim i oprostim zarad lične slobodne, sezona kiša je počela. Tada sam u dubinama zabetoniranih sjećanja pronašla na smrt preplašenu djevojcicu od osam godina koja nije plakala. Htjela sam da joj šapnem da je u redu, da će postati odrasla i hrabra, no ona je to već znala.

Ona je postala ja u jedno davno vrelo avgustovsko jutro kad je svoju rasčupanu kosu vezala kao odrasla žena. Ona je mene poznavala, ja nju nisam. Plakala sam za njom i u njeno ime. Mislila sam da više nikad neću prestati. No, sezona kiša je zauvijek uništila stare pomamne strahove, oluje i bijes. Konačno, mogla sam da krenem dalje.

Oprostila sam ostavljanja. Oprostila sam svome ocu što je odlučio da umre i Veliboru što je odlučio da ode kao njegova majka. Pronašli su ga onog proljeća, kako se njiše kao da se osmjehuje – oslobođen. Mene je moja majka naučila da je sloboda borba.

Njegova je imala drugačiji pogled na to. On joj je vjerovao. Uvijek vjerujemo roditeljima. Vjerujemo u ono što vidimo. Gledamo ne slušamo.

Oprostila sam i njoj što mu nikad nije priznala da je bio važan, nije znala da je potrebno, bila je samo djevojčica.

Ponekad noću, kad jako pada kiša izbacim glavu kroz prozor i zamišljam želje.

Sezone kiša krenu i niz moje svježe lice svaki put dok ga ne izobliče, ali sada znam da to je oslobađanje. Ljubav će spasiti svijet. Ljubav i ova sezona kiša spasiće moj svijet.


Priča “Tinejdžeri sa periferije” izabrana je na podgoričkom konkursku “Neka se i tvoj glas čuje” a objavljena je u zbirci kratkih priča “Lična sloboda”. Priča je specijalno nagrađena prevodom na engleski jezik i biće poslata na međunarodne konkurse za kratku priču.

Jovana Sekularac i Olja Raicevic Knezevic, gostovanje u emisiji "Boje jutra", TV vijesti
Jovana Šekularac na dodjeli nagrade

Komentari

Neki baner