Život

Bila je to žena njegovanih bora…

Često promatram ženska lica. Koliko god izbjegavala gužve, rješavala duge redove jednim klikom u par minuta, ponekad je ipak neizbježno negdje stajati i čekati… eto tako je bilo prošli tjedan u mom životu.

Stojim tako u naizgled beskrajnom redu na blagajni i žuri mi se…

U prvom trenu mi dođe da sve vratim na svoje mjesto i otiđem ali znam da to sad ne može biti jedina opcija.

Odlučim se zabavljati promatranjem ljudskih lica… ispred mene stoji žena, možda svojih 55 godina, koju sudeći po rukama život baš nije mazio, ali vrat i lice su besprijekorni. Žena ima bore. Godine su koliko toliko odredive ali nešto na njenom licu (izgled bora, raspored njihov, poput one oko usana ili na čelu ne postoje kao urezane).

Naravno da mi je prvi upitnik bio čime se ova maže, ali shvatih da su neizbježne. I svačije drugačije. U tom dugom redu još je jedna žena, godine neodredive, mršava… čeka svoj susret. S blagajnicom koja bi radije bila na moru nego posluživala ali ipak ima osmijeh. Unatoč kihanju od klimatizacije koju je netko navio na 17 iako je vani 36. Unatoč hrpetini nervoznih ljudi i unatoč crkavici od par tisuća kuna. I njena bora duboko urezana između dvije obrve govori, da neće pribjeći alternativnim rješenjima tipa Botoxa ili skupih kremam. Ta bora ponosno strši i govori: ‘Evo tu sam. Jer svi nešto trebate.’

Eh ljudi moji, imali ili ne njegovane bore kraj je svima neizbježan. Zato neka se vide. Jer u njima je otisnuto mnoštvo iskustva, muke, boli i radosti. Brige i suosjećanja. Koje ponekad zaboravi sebe. A možda tada najviše živi. Kao i bora…

Komentari

Neki baner