Razmišljanja

Prolazi, sve prolazi. Ne odlazimo li svi u nepovratno vrijeme?

Ponekad korov izbija iz pukotine. Ne borimo li se svi za vlastite ideologije? Krive. Ispravne. Zamršene i sjenama ovijene. Dok odrastamo, ne nalazimo ponore. Težimo i grebemo. Guramo iz tegle meda samo da onjušimo težinu vonjava zraka tamo gdje muhe lete u rojevima. Crne i debele. Ogavne. Besciljno uzjapurene. Al’ i teške se riječi u krhotine zaglave. Tamo gdje mladi sok bagrema nikad ne nedostaje. Tražimo li proljeće?

Ponekad odrastemo kroz nanose. Snijega. Mržnje. Sebične potrebe. Nemamo li svi zatamnjene poglede?

Dok odlazimo na grobove, mi se prisjećamo te promjene. I prozirnost staklenke. Zlato meda, tada nam nedostaje. A rojevi nemaju ideologije. Tko ti može zabraniti slijeđenje? Tako je sigurnije.

Prolazi, sve prolazi. Ne odlazimo li svi u nepovratno vrijeme?
Ponekad se uzdignemo iz gomile. Ne guramo li svi noge u pješčane zapuhe?

Prerastamo u licemjere. Slijepe i ignorantske. A spektri se izmjenjuju unutar duše kao nemirne latice. Pa onda pristanemo na poziv mase pogane. Na raskrižjima naša sreća zastaje. Bira putove. Ponekad se razdvoje misli i srce izabere čvršće kolosijeke. Al’ nit slatkoće u nama ostaje. U hrđi straha postojanje nam zaglavljuje. Ne prolazimo li svi kroz kušnje? Iza nje nalaze se istine.

Ponekad dođemo i do zemlje prljave. Zar nemamo svi zacrtane rake i zlatne uklese?

Na kraju, svi postajemo kićene mladenke. Ispod tvrda drva. I hranimo rojeve. Tada pokapamo i ideologije. Ne stvaramo više medne staklenke. Prolazimo kroz snove morbidne. Nastanjujemo korove. Ne odlazimo li svi u nepovratno vrijeme? Tamo nam je mirnije.

Komentari

Neki baner