Moja poduzetnička priča Popularno

Branimir Putnik Budak i kamen temeljac njegova života

Zadnjih sam nekoliko mjeseci zaista ostala u čudu koliko talentiranih i vrijednih ljudi ima zapravo posvuda oko mene i koliko sva ta silna negativa koja se širi medijima o lošoj situaciji u Hrvatskoj, zapravo negira pravu sliku… a ona možda nije idealna ali je na svoj način lijepa i u uzlaznoj putanji! Moj današnji sugovornik i gost poduzetničke priče, mladi je čovjek koji za kruh zarađuje teškim fizičkim radom, klesarstvom! U eri kada svi žele biti manageri ili slavni Instagram influenceri, Branimir je svijetlo i nada da zanat u hrvatskoj još itekako postoji i da ima budućnost! I meni osobno spoznaja da tradicionalne vrijednosti žive i da ljudi još uvijek vole raditi svojim rukama, daje neopisiv optimizam. Pozivam vas da upoznate ovog pozitivnog, veselog i marljivog čovjeka…

Za početak možete li nam ispričati tko je Branimir, što voli, čime se sve bavi u slobodno vrijeme kad nije poduzetnik i klesar? Što ga pokreće i motivira?

Moje ime je Branimir Putnik Budak, visokoobrazovani sam klesar koji voli život i ljude. Živim život iz dana u dan, radujući se malim stvarima i “bedastim” trenucima nestašnosti sa svojom djecom i suprugom. Iznimno me raduju i inspiriraju šetnje gradom Zagrebom, u ranim jutarnjim satima, bilježeći fotoaparatom buđenje grada, te posjet izložbama pogotovo kiparskim. Kada ne radim posao klesara, onda se zatvorim u svoju “radnu” sobu, koja mi služi kao umjetnički atelje gdje razvijam svoje ideje o fotografiji, kiparstvu i slikarstvu. Pokreće me jutarnja čestica dana, mladost i kava. Motiviraju me svi mladi ljudi koji su se odlučili ići svojim putem, te živjeti život punim plućima bez obzira na “materijalni” rezultat. Kod ljudi cijenim hrabrost i odlučnost. Ludost i pozitivu.

Kako je to raditi i stvarati rukama u svijetu koji sve više odbacuje zanat? Zašto baš klesarstvo? Kako je krenula cijela priča?

Lijepo je živjeti u svakom trenutku, pa i sada kada se ljudi srame zanatskih ili obrtničkih i strukovnih zanimanja, koja mnogi doživljavaju manje vrijednim i “prljavim”. No, bez obzira na svu tehnologiju svijeta koja je i sada vrlo razvijena, ljudska ruka je potrebnija no ikad. Klesarstvo je nekako spontano došlo u moj život, ali nikako nježno. Završio sam fakultet u Zagrebu i to ni manje ni više, nego Tekstilno tehnološki u smjeru Modni dizajn. Možete misliti, nakon njega posla u struci- nema! Bio sam vrlo uporan, no od nekoliko stotina poslanih životopisa nisam dobio niti jedan odgovor za zaposlenje. Primio sam svoju suprugu za ruku i odlučio otići kod majke i očuha u Austriju po prvo zaposlenje.

Majka nas je primila, a očuh me usmjerio da počnem raditi s njime kao klesar. Očuh je radio u jednoj lijepoj austrijskoj tvrtki s kamenom. Korak po korak, učio sam i borio se da preživim, ali i izgradim se kao muškarac. Nije mi baš išlo, bio sam krhak, često i nezainteresiran, ali ljubav koju mi je očuh svakodnevno kroz taj posao pokazivao polagano je i mene počela prožimati. Tako sam s vremenom se zaljubio u kamen i sav prljav i težak rad s njime. No, najviše mi je tome pomogla očuhova ljubav koju je prenio prema tom poslu na mene. I tako od tada ne mislim niti o jednom poslu već samo tome- klesarstvu! Bilo je nekoliko izleta van klesarstva, ali se sve nekako opet vratilo na kamen! Tako da je kamen temeljac mog života!

Branimir Putnik budak i kamen temeljac njegova života

Što mislite, koja je za vas bila najteža odluka koju ste u životu morali donijeti?

Najteža odluka koju sam morao donijeti u životu je bila prelomiti u sebi obrazac nametnut od društva prema načinu života i pogledima koje ima prema zanatskim poslovima/radnicima kao prljavim i nazadnim. Tu sam mnogo energije izgubio uvjeravajući ljude da i mi “šljakeri” imamo dušu i da vrijedimo kao svako ljudsko biće. Vrlo često se susrećem s raznim stereotipovima, gdje se odmah misli kada u dućan uđem da tražim pivu, ili “podrigušu” ili vam Tirolsku salamu.Pa sve do onih neugodnijih trenutaka. A kod mene je baš suprotno, tražim vodu s limunskom travicom, te poneku čokoladicu ili konzervicu tune s meksičkim dodatkom! 🙂 K tome bilo mi je najteže donijeti odluku krenuti u svoj posao, koji donosi mnoge izazove i mnoga odricanja.

Je li teško balansirati posao i privatni život?

Kada živite svoj život u potpunosti, onda nema razlike između poslovnog ili privatnog života. To ja osjećam kao poziv, pa stoga svi ljudi koji sudjeluju u mom životu su moj posao, sudjeluju dakako i u mom privatnom ili slobodnom vremenu. Meni je teško tako biti jedan Branimir na poslu, a drugi u slobodno vrijeme. Volim pojesti roštilj i kada sam pod gablecom na poslu i u slobodno vrijeme!

Koju čokoladu najviše volite? ☺

Najviše volim onu čokoladu koju moram kao svaki tata pojesti nakon djece, jer oni ne mogu, a meni je žao bacati te fine slastice! A i ona koju mi moja majka donese iz Austrije.

Pariz ili London, planine ili more?

London jer je to prvi grad koji sam posjetio sa svojom suprugom i u kojem sam bio više puta, a i u kojem sam mnoge lijepe trenutke proživio. Tamo sam trebao ostati živjeti, ali je ipak moj Zagreb me vukao nazad! More, jasno, moje srce je tamo počelo kucati, moji su svi s mora.

Da možete provesti jedan sat u razgovoru s nekim od najvećih mislioca koji su živjeli kroz povijest, tko bi to bio i zašto?

Volio bih provesti sat sa sv. Padre Pio-m, jer je isto bio kontra strujama koje su tada vladale, te načinima razmišljanja. Bio je vedar, ali i pravedna, principijelan i strastven u svemu što je radio. Pričao bih s njime o metafizici, poimanju duhovnosti i realnosti, te ljudskoj patnji. Radoznao bih bio o Božjoj providnosti, ali i putovanju duše koja traži svoju smisao.

Najdraži citat i omiljena knjiga?

Najdraži roman mi je Prosjaci i sinovi jer je u njemu satkana sva naša balkanska filozofija, te mentalitet, onda ponajbolje opisuje sve nas i naše korijene kojih se mi često odričemo, ali nas taj roman i serijal podsjeća da ne možemo dalje od izvora. Toliko je iskonska i sirova, da se mnogi mogu pronaći u svakom liku koji utjelovljuje taj roman. Onaj koji ga shvati, shvatiti će i naš mentalitet i ljude. Najdraži citat mi je dakako iz tog serijala:

˝Sve ti je Amerika, di nije ovo naši kamen, ovi ždral, ovo naše sunce, i slaveći i vrane, naše vrisi, naša misečina. Sve ti je Amerika. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi, Matane, ovdi živiš. Ja tamo nisam živila˝

Kako doživljavate poduzetništvo u Hrvatskoj, što biste mijenjali da možete? 

Poduzetništvo je u hrvatskoj vrlo duboka i ponekad teško izgovorena riječ. No, živimo u vrlo dobro doba gdje imamo više nego ikad do sada što smo imali. Barem što se tiče, otvorenosti granica i time tržišta, imamo internet koji nas može povezati s ljudima sličnih interesima i kupcima. Tko to ne misli tako, on će vrlo brzo ispasti iz tržišne utakmice, te ako se neće prilagođavati trendovima ili potrebama, on će biti osuđen na propast i neuspjeh. Onaj koji neće se snaći s današnjim alatima, te tehnologijama on će kasniti za svime. Kako sam ušao u poduzetništvo, vidim da ljudi mojih godina su vrlo dobri i uspješni poduzetnici, poželjni poslodavci, ali i vrijedni ljudi koji stvaraju vrijednost našoj zemlji. Stoga, ono što znam i vidim da je poduzetništvo u Hrvatskoj, i samim ulaskom naše zemlje u EU, se uzdiglo jako dobro i profesionalno.

Jesu li danas ljudi jedni drugima u poduzetništvu podrška ili konkurencija? 

Kako su društvene mreže sve prisutnije i zauzimaju vrlo bitan dio našeg vremena u radnim i privatnom djelu dana, zaključujem iz istih da su si mnogi poduzetnici podrška. Jer taj “networking” danas koji se uz pomoću tih svih društvenih alata odvija, uveliko povezuje mnoge ljude i daje neku podršku komunikaciji, te time zdravoj konkurentnosti i poticajnom razvoju svakog poduzetnika!

Što biste poručili mladima koji tek kreću u poduzetničke vode, a voljeli biste da ste znali kad ste vi krenuli?

Ja sam tek sada prije nekoliko tjedna krenuo u poduzetničke vode, odnosno samostalno djelovanje u klesarstvu, stoga nemam mnogo toga ljudima za reći, nego samo predan rad i odgovorno poslovanje. Puno truda, dosljednosti i dobre komunikacije. Te na kraju ulaganje u alat i svoje vještine. Jer kako stara izreka kaže: “Bez alata nema zanata!”.

Komentari

Neki baner