Čitajmo zajedno

Jelena Kastaneti: (Moj) Dnevniče

Životni lajtmotiv i eliksir mladosti – ljubav. Umjetnost je izrazito voli.  Film. Likovna umjetnost. Književnost.  Da, književnost i poezija ponajviše. Stihovi pjesnika puni su ljubavi. Sretnih. Nesretnih. Naprasno ostvarenih. Naprasno neostvarenih. Pravih i onih koje dolaze kad prave izostanu. Ljubavi koje čekaju i ljubavi koje su daleko.

Svi čekaju ljubav, nadaju se bajci koja će izdaleka prodrmati njihov svijet i unijeti svjetlost i čaroliju u dosadne živote.

Onako nepoznata, primamljiva, nepoznata i idealna. Samo stvorena baš za svakoga od nas, ljubav koju treba čekati i dočekati.Ljubav inspirira i prvi roman mlade književnice Jelene Kastaneti koji je naslovljen „(Moj) Dnevniče“.

Roman govori o mladoj studentici, zaposlenici antikvarijata i apsolutnoj zaljubljenici u knjige koja pokušava napisati i svoje prvo djelo. Igrom slučaja, pročitavši djelo zanimljivog autora i zaljubivši se u njegove rečenice, stupa u kontakt sa svojim književnikom. Između njih se ostvaruje iznimna povezanost koja se ogleda u njihovim dopisivanjima. Iako ih povezuju ljubav prema pisanoj riječi (koja rađa i simpatiju – simpatičan tekstualni flert), dijeli ih 1500 kilometara između Zagreba i Stockholma. 

„Moje omiljeno mjesto na svijetu ima raspon ruku.“

Jelena Kastaneti: (Moj) Dnevniče

Roman je ispripovijedan u prvoj osobi, iz perspektive mlade zagrebačke bibliofilke. Likova je malo, tek dvoje glavnih i jednoznamenkast broj sporednih likova koji su slabije angažirani ili se ostvaruju tek na razini spominjanja. Protagonistica i njezin sugovornik pomalo su idealizirani u smislu da se njihovi razgovori održavaju na nekoj drugoj razini, udaljeni od svakodnevnoga i uobičajenoga, gotovo kao da lebde iznad površine stvarnosti. Izuzetno se promišlja o ljubavi kroz svojevrsnu poetičnu filozofiju.

Naglasak se stavlja na iščekivanje ljubavi stvarano iz samoće, psihe (duše) i erosa (osobito poetiziranoga).

Razum u ovom shvaćanju ljubavi izostaje, no punina introspekcije snažno je prisutna. S vremena na vrijeme čitatelj će pomisliti da je ovo roman ni o čemu, ali istina je da je riječ o romanu čija je temeljna ideja kvalitetno pripovijedanje koje će doista podsjetiti na slatko ljubavno čekanje komunikacije s voljenom osobom. Monološke sekvence teku od same protagonističine pomisli na voljenoga do uspostavljanja dijaloga u kojemu dvoje postaje jedno (pronalazeći se „na istoj valnoj duljini“). Dovoljan je samo jedan motiv da pripovijedanje krene i teče dalje.

„Nisam željela da vrtuljak ikada stane i nisam željela da prestanemo pjevati.“

Konačno, simpatije pretočene iz zaljubljenosti u ljubav i nemogućnost ostvarenja iste te manji broj likova dokazuju da i jednostavan motiv može prerasti u snažan tekst lišen suvišnih likova i složenije radnje, ali natopljen zrelim emocijama. Kastaneti donosi duh starih tekstova u kojima se ljubav glorificirala i čekala poput mane s neba. Strpljivo, onako kako roda Malena čeka svog Klepetana. 

Možda pravu ljubav doista treba čekati?

Odbaciti čežnje za instantnim rješenjima i ne pristajati na male ljubavi dok nema veće (kako bi rekla jedna pjesma Hladnoga piva)? Možda će ona doći, barem je književnost oduvijek svoje nade polagala u strpljenje i čekanje. Sjetimo se samo Homerove Penelope, Austiničinih junakinja, Niffenggeričinih Henryja i Clare ili tek iskrenih stihova pjesnika Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo.“ A možemo jednostavno poslušati i narodnu mudrost – tko čeka, dočeka.

Jelena Kastaneti: (Moj) Dnevniče / CeKaPe, 2018

Izvor: Patuljasta Šmu


Komentari

Neki baner