Cafe

Blaženstvo

Još jedne hlače u koje ne stane. Frustrirano je ostavila gornje dugme otkopčano i navukla majicu koja je na njezinom, sad već zamjetno vidljivom trbuhu kao jo – jo opet odskočila gore. Primijetila je i nekoliko neželjenih nabora na stražnjici. Te proklete hlače koštale su bogatstvo, a sad u njima izgleda kao vreća krumpira. Svugdje neki nabori, izbočine i usjekline.

Pomisli kako bi mogla zapaliti cigaretu, a onda se sjeti kako ni to – ne može. Još jedna nemogućnost u moru novonastalih.

Ne možeš nositi staru odjeću, ne možeš pušiti, ne možeš popiti onu čašu Merlota prije spavanja (zapravo ne možeš je popiti nikako), ne možeš obući niti jedne hlače, majicu ili košulju koji u sebi nemaju barem pedeset posto elastina (a i onda u njima izgledaš kao tempirana bomba), a bogami ne možeš ni probavu natjerati da radi u tvoju korist. Žgaravica, zatvor i hemeroidi s kojima joj s vremena na vrijeme zaprijeti ginekologinja ukoliko ne prestane tamaniti čokoladu umjesto voća, vrlo su uznemirujuć dodatak nečemu što se zove blaženo stanje.

Povrh svega, morala se opskrbiti sa onim ženstvenim pamučnim gaćama koje izgledaju kao da si otvorio padobran. Čipkane bokserice, tangice i ostalo donje rublje jedne četrdesetogodišnjakinje koja drži do sebe, zamijenjeno je donjim rubljem njezine bake. Srećom, pa ga trenutno gleda samo ona, jer se muškog balasta uspješno riješila. Jedno dijete van, drugo unutra, reklo bi se.

Posljednjih mjeseci kao da je svugdje nailazila na riječi „samohrana majka“.

Nadvile su se na nju kao ogromni žarač spreman žigosati ju kako slučajno nikome ne bi promaknula ta činjenica. I usprkos uvjeravanjima kako je odluka bila na njoj, ne na onom samoživom čovječuljku s kojim je posljednje tri godine dijelila stan, život i režije koje svesrdno nije plaćao (jer od čitavog pojma alfa mužjaštva za kojim je toliko žudio znao je, izgleda, jedino za noge na stolu i pivo s frendovima), nitko je nije shvatio ozbiljno kada bi rekla da je odluka bila njezina.

Odlučila je ne pobaciti kako joj je predlagao (iako se, mora priznati, izvjesno vrijeme bavila tom mišlju), već krenuti putem kojim dosada nije išla. Oduvijek je bila ziheraš, planovi su bili neizostavan dio njezina života, no osjećala je kako je vrijeme za promjenu.

Unatoč okolini koja još uvijek savršenu obitelj zamišlja kao sliku nasmijanih roditelja koji za ruke drže dvoje djece (po mogućnosti jedno muško i jedno žensko), psa koji im razdragano liže noge i visi na hlačama te šarene kućice u pozadini. Sunce je visoko na nebu, ptice pjevaju i nema samohranih majki, ni nasilnih očeva, ni promiskuitetne sestre ni brata koji se drogira. Ni psa koji grize susjedovo dijete. Idila.

E, pa ona je odlučila biti dio te idile.

Trenutno bez muškarca koji bi joj ionako bio kamen oko vrata, uzimajući u obzir njegovu sposobnost preuzimanja odgovornosti. Svakako da je veliki plus bila činjenica da je zaposlena, jer sada kad se uputila u cijene dječjih stvari, opreme i čitave menažerije koja uz to ide, shvatila je kako je majčinstvo, iako emocionalno neprocjenjiva, materijalno vrlo skupa stvar.


No, najskuplje je ipak ne slijediti svoje srce. Život čine propuštene prilike, pa iako se preznoji kada kod ginekologinje vidi one silne brošure o porodima na lopti, stolici, vodi, naglavačke, s nogama gore, dolje, oko vrata… prevagne u njoj onaj neki ženski prkos. Mogu ja to. Mogu. Sama. Samohrana.

Ali ne može izdržati više od dvadeset minuta, a da ne mora na toalet. Svaka čaša tekućine koju se drzne popiti promptno zahtijeva izaći van, što je postao ozbiljan problem na poslu. Držati prezentaciju o EU fondovima i elektranama na biomasu ispred pedesetak ljudi, istodobno razmišljajući kakav je osjećaj kad ti pukne mjehur, vrlo je iscrpljujuće. Zadnjih nekoliko puta umjesto neformalnog čavrljanja s klijentima na kraju sastanka, panično je trčala u toalet (koji je dva puta bio zaključan, pa ju je vraćanje po ključeve koštalo malog „bježanja“ jer je mjehur odlučio otkazati poslušnost).

No, najviše ju je pogađala činjenica da joj kava izaziva žgaravicu. Koliko god se trudila, a isprobala je sve moguće vrste – bez kofeina, organske, etiopijske, kolumbijske, bijele, crne… svaka je, umjesto blaženog smirenja, u njoj izazivala osjećaj kao da je progutala upaljenu svijeću. Sad ujutro pije čajeve od kojih joj se još više piški. Zeleni, bijeli, žuti, crveni… – u posljednje vrijeme svatko tko joj dođe u posjet, sa sobom nosi čaj, voće ili integralne proizvode svake vrste. Hrana za ptice i gice. Ništa za ženu koja žudi za komadom čokoladne torte ili hektolitrom kave.

Napokon je uspjela namjestiti majicu. Ostale su još cipele.

Malodušno pogleda svoja hobitska, natečena stopala i s mukom se pokuša sagnuti kako bi dohvatila najveće i najneprivlačnije mokasine koje je ikad nosila. One anatomske, s rupicama za ventilaciju, jer joj se odnedavno i stopala više znoje. Super seksi. Sagne se samo malo više i zamahne žlicom za cipele. Taman kad je mislila da je uspjela, začuje se zvuk paranja. Glupe hlače uspjele su puknuti posred stražnjice.

Osjeti kako joj znoj kaplje niz obrve i prasne u smijeh. Onaj pravi, blaženi.

Komentari

Neki baner