Per aspera ad astra

Sva dobra koja sam izvukla iz naizgled najvećeg zla

Nešto sam istraživala i shvatila da Marilyn Monroe, Nicole Kidman, Elvis Presley, Julia Roberts, Bruce Willis, Tiger Woods, Kylie Minogue, Samuel L. Jackson, Winston Churchill, Isaac Newton, Rowan Atkinson (Mr. Bean) te moja malenkost imamo jednu zajedničku stvar.

Riječ je o razlogu zbog kojeg sam prvenstveno počela pisati, zbog kojeg mi se mnogo lakše izraziti kroz tekstove, ali i jedan od razloga zašto sam se upustila u kolumne. Sjećam se, bio je 1. srpanj 2018., poslala sam Mariji upit ako mogu pisati za Amazonke, poslala sam dva svoja teksta te napisala neke ciljeve, među njima je i da želim podići svijest o nečem o čemu se premalo priča. Zapravo, priča se ponekad i previše, ali premalo govori.

Prošla je već godina i jedan mjesec od tad, a ja sam tek sad skupila hrabrosti. Uvijek je bio neki izgovor u pitanju, možda je bolje to riješit’ u tišini, možda nisam dovoljno utjecajna da napravim promjenu, ali znate što? Već sam previše puta prešutjela zbog toga, a i ovo je internet, nema veze ako nemam horde pratitelja, sve se može brzo proširiti, a i dovoljno je da ovaj tekst pročita samo jedna osoba kojoj je potreban.

I evo, srce mi je već sad počelo brže kucati, ruke drhtati, počeo me oblijevati hladan znoj, ali vrijeme je da si skratim muke skrivanja i prešućivanja i jednostavno kažem – riječ je o govornoj mani, o mucanju.

Nisam sigurna što ga je točno uzrokovalo u mene. Vjerojatno je genetski pošto je već bilo istih slučajeva u mojoj obitelji.

I bila sam na mnogim govornim terapijama, i uvijek bi bilo isto. Nekoliko mjeseci nakon terapije bi sve išlo glatko, i kao da nikad nisam mucala, ali bi se uvijek vratilo, prije ili kasnije. I tek sam nedavno sasvim shvatila da nije stvar u tome što ja ne znam kako govoriti, ja to jako dobro znam jer nakon svih terapija, mislim da znam pravilno izgovarati riječi bolje od većine. Problem je u mojoj psihi.

Problem je u tome što se ja prije nego počnem govoriti, uplašim mucanja. Strah me da ću zamucati, i onda zamucam. Strah me osude, strah me da ljudi neće razumjeti. Koliko je to kontradiktorno, je l’ da? Godinu dana vam trubim kako se ne smijemo zamarati tuđim mišljenjima, a upravo to me koči godinama.

Uglavnom, poanta ovoga je da je ova kolumna između ostalog i neka vrsta moje terapije. Ovog sam puta odlučila saslušati svoj savjet i jednostavno to iznijeti kao dio mene. Jer koliko god veliki problem bio, ako se ti sam pomiriš s njim, ako postaneš potpuno svjestan da ga imaš, ne može ga apsolutno nitko iskoristiti protiv tebe, a tek tada možeš i poraditi na njemu.

Upravo to sad radim, javit ću vam napredak.

Ali dosta o meni, znam da vas ima mnogo s istim problem, znam da ne znate kako izaći na kraj s istim, znam da vam je samopouzdanje već toliko poljuljano da vam je teško napraviti najobičniji telefonski poziv, naručiti hranu u restoranu, pitati za pomoć. Znam da vas to prati kamo god da idete.

I znam da ljudi mogu biti okrutni, ali niste vi krivi za to. Oni su ti kojima se treba smijati jer su ograničeni mozgovi, i jer su prepuni neznanja.

Pričala mi je frendica neki dan da zna dečka koji muca, i da uopće ne hoda u školu jer ga je sram, i moram reći da me to neizmjerno potreslo. Kod mene iskreno nikad nije bilo toliko ekstremno jer imam sreću što u osobnosti imam tu neku dozu flegmatičnosti pa me sve to brzo prođe. Ili sam je možda razvila s godinama, ne znam.


A imala sam uvijek i taj neki inat u sebi pa iz inata nisam htjela dopustiti da me to previše koči, da zbog mucanja ne izlazim iz kuće i da se družim s ljudima.

Pa vas zato sve molim, zainatite se sami sebi. Zainatite se i kretenima koji ne razumiju pa vas prozivaju zbog toga. Koji su oni faktor u vašem životu? Apsolutno nikakav. ‘Ko ih j**e. Oni će uvijek biti kreteni, a vi… Vi ni ne znate kakav blagoslov možete izvući iz sveg ovog.

Godine mucanja i skrivanja su vas vjerojatno slamale iznova i iznova, ali su vas upravo zato i očvrsnule. Niste ni svjesni koliko ste jaki zbog tog iskustva, i jer ste preživjeli još jedan pad i razočaranje u same sebe.

Vjerojatno nemate stotine prijatelja, jer ste postavili zidove oko sebe i ne dopuštate baš svakom da prođe kroz njih, ali zato imate nekoliko pravih prijatelja koji vas prihvaćaju upravo takve kakvi jeste.

Vjerojatno ste u sebi razvili i nevjerojatnu dozu suosjećanja, razumijevanja, i otvorenog uma. Vrlo vjerojatno ste razvili i neke nove talente koji su vam između ostalog pomogli da pobjegnete od svakodnevice. Za mene je to bila umjetnost, pisanje, crtanje, slikanje, posljednjih godina šminkanje. Za nekoga je to možda bio neki sport, ili razna istraživanja, možda prirodoslovne znanosti.

A vrlo vjerojatno imate i razvijeno neko zdravo, kritičko razmišljanje te bujnu maštu jer ste ipak većinu vremena proveli u njoj umjesto u besmislenim razgovorima.

I molim vas, pogledajte još jednom ovu listu na početku kolumne. Svi ti ljudi su se u jednom periodu života borili s istim problemima s kojima se i vi borite, a ipak su postigli neizmjeran uspjeh, ipak su odlučili slijediti svoje snove i srce, iako su im bezbroj puta rekli da je nemoguće.

Sva dobra koja sam izvukla iz naizgled najvećeg zla
Oni su odlučili pronaći dobro i u naizgled najvećem zlu. 

A vi, „normalni“, vas bih samo zamolila da ne dovršavate rečenice umjesto mene ili bilo kog tko muca jer nam tako nabijate još veći osjećaj neugode i krivnje jer nismo mogli dovoljno brzo i pravilno izgovoriti te nam uskraćujete priliku da vježbamo govor. Imajte malo strpljenja i razumijevanja. Nismo mi to sami odabrali.

No, svejedno vas neizmjerno cijenim jer barem ne osuđujete, i jer znam da imate najbolje namjere. Ma zapravo, cijenim svakog tko nije kreten i tko je prije svega čovjek od krvi i mesa, te bira ljude prema istim kriterijima.

To je još jedan blagoslov kojeg sam izvukla iz ove govorne mane.  

Izvukla sam blagoslov i iz ove kolumne. Pao mi je jedan veliki kamen sa srca.

To je sve što mi je godinama trebalo.

A sad… Što bude, bit će.  

Komentari

Neki baner