Cafe

Napisat ću ti nešto… ili kako smo izgubili ljudskost na društvenim mrežama?

U posljednje se vrijeme doista mnogo govorilo o aktivnostima na društvenim mrežama kada su knjige i pisanje u pitanju. Pa, iako sam i sama aktivan član te, kako joj tepamo, “bookstagram” zajednice, ponekad se iznenadim koliko toga se zapravo može pronaći u tim šarenim književnim, prozaičnim i pjesničkim bespućima. Svi smo se mi, naime, našli tamo s određenim ciljem – kako bi promovirali svoj rad i, na koncu, sebe ili se pak htjeli samo malo zabaviti, utući vrijeme lijepim fotkama ili neobveznim postovima. 

No, dogodi se i da ta društvena mreža, Instagram u ovom slučaju, postane još nešto. U vremenu u kojem se moć tih mreža odavno prestala podcjenjivati, svakim danom pojavljuju se neke nove svrhe njihova korištenja. I uvijek su one medij za slanje određene poruke, stvaranja slike o sebi ili drugome.

No, što kada se njihova moć usmjeri samo u jednu točku?

Pretvori se u svakodnevni niz fotografija vlastitog rukopisa na istrgnutom papiru bilježnice koji otkriva beskrajne nizove stihova. Namijenjenih samo jednoj osobi, do koje ne možemo doprijeti na drugačiji način osim stihovima koje joj neumorno pišemo i objavljujemo ih pet puta u danu. Uvijek različite, uvijek tužne i pokajničke. Naizgled beskrajna romantika. 

Takav je, naime, bio slučaj s kojim sam se nedavno susrela kada mi je u inbox na Instagramu stigla neobična zamolba.

Muškarac, skriven iza neobičnog profila ispunjenog pjesmama za izvjesnu žensku osobu (čije je puno ime i prezime, kao i naznaka da su pjesme posvećene isključivo njoj, navedeno u opisu profila), predstavio mi se imenom i prezimenom te upitao mogu li možda njegov profil diskretno poslati na adrese profila njegove izgubljene ljubavi i njihove kćeri. Nakon mog vrlo sumnjičavog “zašto” objasnio je kako ne želi da se osjećaju prisiljene čitati njegove stihove, ali da nema drugog načina da dopre do njih i kaže da mu je žao za neke pogrešne izbore koje je učinio i riječi koje je izgovorio.


Pokušala sam mu objasniti kako poruke nepoznate osobe, u ovom slučaju mene, u kojima im “diskretno” prezentiram njegove uratke, postaju upravo to – prisila. Angažiraš stranca da bude posrednik, da prenoseći tvoje osjećaje i povratnu reakciju druge strane, protiv svoje volje postane svojevrstan voajer koji zaviruje u tuđe emocije.

Odbila sam, no on je i dalje ustrajavao u svom naumu, obrazlažući razloge sve dublje i šire, dajući imena i prezimena, mjesta stanovanja, ogoljujući sebe i druge, a ne znajući pritom tko sam uopće ja, baš kao što niti ja nisam znala ništa o toj osobi tako spremnoj podijeliti svoju intimu sa strancima. Moje nedvosmisleno kratke poruke nisu imale učinka, pa sam jasno dala do znanja da je razgovor gotov, jer sam slutila kako me to njegovo povjeravanje na razini egzibicionizma polako ljuti. Pokušavajući izazvati moju empatiju, zapravo me dozlaboga iritirao. 

Društvene mreže kao zamjena za čovjeka i međusobni razgovor?

Sve češće se uhvatim kako razmišljam jesu li društvene mreže doista postale zamjena za ljudski razgovor, onaj u kojem svoje tuge, strahove i frustracije povjeravate prijateljima kojima je stalo do vas, umjesto da dušu otvarate često opasnim neznancima tražeći utjehu ili odgovore koje biste u normalnom, prirodnom svijetu tražili od stvarnih ljudi koji vas poznaju.

Je li uistinu lakše tako? Da li skriveni iza avatara i nadimaka postajemo netko drugi, netko tko se ne boji odbijanja i osude okoline? Ili zapravo postajemo još ranjiviji, nesvjesni koliko štete toj istoj duši koju otvaramo pričinjavamo kada je ogoljujemo neznancima? 

Napisat ću ti nešto... ili kako smo izgubili ljudskost na društvenim mrežama?
Slika o sebi koju stvaramo na takav način uvijek je potpuno različita od one koju svakodnevno gledamo u zrcalu.

Tek je prividna i nosi kratkotrajno olakšanje, dok oni pravi strahovi i dvojbe ostaju i dalje plivati duboko ispod površine. Skriveni od očiju bliske okoline, no na trenutak otkriveni strancu koji s njom balansira u nekom međuprostoru odbojnosti, poruge ili prikrivene koristi. 

I zato, neka pjesma, poruka ili priča uvijek bude gola, brutalna i neskrivena, upućena izravno onome čijem je srcu namijenjena. Samo tako će doći do cilja. Jer, u mreži stranaca i tuđih boli, problema i potreba, izgubit će se mnogo prije nego stigne do svog odredišta. 

Komentari

Neki baner