Novac i duhovnost: Plaćanje za neku duhovnu uslugu je moralno ili ipak ne?,Kad ti jedan klik doslovno promijeni život…
Popularno Tridesete

Novac i duhovnost: Plaćanje za neku duhovnu uslugu je moralno ili ipak ne?


Osobno mi je precool kad mi se nakon nekog mog statusa ljudi jave u inbox s pitanjima ili samo da bi nešto sa mnom prokomentirali, pa se tako jučer, nakon mog statusa o novcu i percepciji sebe kroz materijalno, dogodio razgovor u kojem me jedna djevojka pitala kako ljudi koji se bave nekom duhovnom tehnikom to mogu naplaćivati, jer kao ako je zaista, citiram: “od Boga dano”, onda se ne bi smjelo naplaćivati? I kako s jedne strane Crkva propagira siromaštvo i govori o odricanju a s druge strane akumulira bogatstvo? Nije li to kontradiktorno? I ne bi li i svećenici trebali biti bosi kao Isus?

E sad, ovo je vrlo kompleksna tema, jer treba znati od kud je došlo ovo pitanje. Iz neznanja? Lošeg iskustva? Znatiželje?

Masa ljudi bi odmah djevojku napala zbog njenog stava, zato je namjerno neću imenovati. A pitanje smatram opravdanim.

Ako krenemo iz sfere da sve oko nas čini jedna te ista energija i da je davanje bilo kakve usluge, pa tako i one duhovne, samo razmjena, onda je posve opravdano tražiti neki vid kompenzacije. Uostalom, svi ti duhovnjaci isto žive na zemlji, a ne na nekom oblaku i imaju iste potrebe kao i svi drugi ljudi. Njihovo znanje i vještine također su plod nekog rada (pa čak i oni koji samo vješto kopiraju druge, ulažu neki trud u to kopiranje) pa sukladno tome ako im pristupiš i tražiš uslugu onda si je valjda voljan platiti?

Najveći sraz u tome svemu dolazi iz stava “Isus je hodao gol i bos, u Crkvi ne moram platiti ništa kad dođem na misu (ovo je diskutabilno i na to ću se vratiti) pa zašto onda tamo neki life coach misli da me može tražiti 100 eura po satu da mi naplati nešto?”

E sad, kad pričamo o Isusu kao povijesnoj i vjerskoj figuri, on je idealiziran na sve načine. Mi zapravo pojma nemamo kako je on točno živio (ako je živio) i ne bi se time trebali niti opterećivati. Je li zaista hodao bos ili je putovao na magarcu, je li jeo samo povrće i ribu ili je jeo i meso… to su stvari za koje se mnogi hvataju i tumače na svoj način. I Crkva ih tumači na svoj način i ne, ne radi to besplatno.

Da bi se uopće učlanio (koja glupa riječ) u katoličku Crkvu trebaš se krstiti, ergo tvoji roditelji to moraju platiti. Da bi prošao kroz bilo koji sakrament, trebaš proći ne samo vjeronauk, već i platiti ako ništa drugo, bar uređenje crkve za ceremoniju, kad dođeš na misu, uvijek u škrabicu ubaciš bar pet kuna, kad hoćeš misu za pokojnika – platiš ju, kad ti svećenik dođe na blagoslov kuće – daš novac u kuverti kao obiteljski dar itd. Prosječni katolik za svoga života u crkvenu blagajnu ubaci najmanje 5 do 10 000 kn. Najmanje.

I dalje smatrate da je vjera besplatna?

Hajdemo dalje, konstantno traženje darova za crkvu? U obliku novca ili usluga? A nijedan taj dar se nigdje ne evidentira i na njega ne plaća porez.

Ispadne da niti jedan duhovni guru u usporedbi s Crkvom ne zaradi ni za kikiriki.

Duhovnost je oduvijek skupa roba, koja se prodaje kao nešto besplatno, samo u teoriji. Ali svatko tko želi te usluge, na to pristaje. Katolik želi iskupljenje grijeha i pristaje na sve što je potrebno za taj proces, od pokajanja, ispovijedi, molitve, euharistije i darova za Crkvu, pa do svetkovina koje slavi.

To je osobni odabir, barem bi trebao biti, zbog toga sam stava da ljudi trebaju ući u neke godine i sami odlučiti žele li pripadati nekoj religiji i vjerskoj skupini, a ne da ih se zapravo inicira kao djecu koja ničega nisu svjesna, ali kroz najranije godine stječu stavove koji ih oblikuju, pa onda vole ili mrze sukladno učenjima vjerske skupine kojoj pripadaju.

Sve to po meni ima mnogo dublje korijene no što prosječni čovjek može pojmiti, ali to je neka druga priča.

Postavlja se pitanje, je li to opravdano? Novac kao naknada za otpuštanje grijeha i novac kao naknada za bilo koje duhovno učenje? I je i nije, ovisno kako se gleda i tko gleda.

Smatram ponekad da su više fer oni koji jasno istaknu cijenu za neku svoju duhovnu uslugu / tehniku, od onih koji “sve rade gratis”, ali zapravo ne rade, već na tisuću i jedan način prikupljaju novac od svojih pratitelja. Ovi prvi izgledaju kao da sve rade za novac, a ovi drugi dobiju titulu svetaca jer kao prenose neku vjersku istinu kvazi besplatno.

U suštini, nije do njih (barem u teoriji), već do onih koji za tim uslugama posežu. Oni su ti koji definiraju cijenu usluge. Oni pristaju na plaćanje avansno ili kasnije kroz razne “obiteljske darove”. Zbog toga mislim da svatko dobije točno ono što traži. Koliko efekta te usluge imaju, dali mu daju ispunjenje? Pa ako se konstantno vraća onda valjda daju, ako ne daju, a on se vraća, treba se zapitati jesu li mu sve na broju?

Malo zapravo znamo o suštini, zašto se djeca iniciraju u religije tako mala, je li to zbog iskupljenja grijeha ili postoji neki drugi “mračniji” razlog.

Postoje mnoge teorije koje daju odgovor na ovo pitanje, a onaj najpoznatiji, općeprihvaćeni stav je da se tako – treniraju. Trenira se njihova odanost nekom sistemu, zbog kojeg će oni i svoju djecu inicirati u isto. Ako to ne učine, društvo će se svojski potruditi da ih stigmatizira i osudi i tako ipak pritisne da se opredijele za pripadanje nekoj religiji. A pripadanje religiji znači izvor sredstava za one koji ju pripovijedaju.

Ako pak povučemo paralelu da je sve oko nas energija, da je novac energija, onda se na kraju priče svi mi (a tako i vjerske i duhovnjačke institucije i skupine) također bore za akumuliranje te energije.

Novac i duhovnost: Plaćanje za neku duhovnu uslugu je moralno ili ipak ne?
I koji je na kraju odgovor? Je li moralno, etično, realno, tražiti novac u zamjenu za neku takvu uslugu?

Pa, što vam kaže vaš osjećaj? Je li vam to skupo ili vam je to k’o kupovina platnenih tenisica? Je li to nešto što želite i vuče vas svim silama ili osjećate presing i teret? Je li vam lako dati taj iznos (koliki god bio) ili vam to predstavlja odricanje i neugodnu težinu u želucu?

Po tom osjećaju ćete znati je li neka duhovna praksa za vas, je li neki učitelj za vas i je li ta razmjena energije za vas dobra ili nije. Prošlo je vrijeme kad smo morali sve raditi kako nam je diktiralo društvo, sad imamo sve više slobode istražiti polje duhovnosti, no ikada prije. Ako osjećate potrebu iz Kršćanstva prijeći u neku drugu religiju ili iz neke druge religije u kršćanstvo, i tako ćete naći svoje ispunjenje i mir – onda je to vaš put. Ako su to neke druge tehnike i učitelji onda je to za vas.

Odgovor ionako nećete naći nigdje drugdje, već u svojoj nutrini. Zbog toga nema pravog generičkog odgovora koji se može primijeniti na široke mase, jer smo svi mi na kraju priče individualci i živimo po osobnim stavovima, afinitetima i potrebama. Nemamo svi istu potrebu istražiti sve moguće duhovne sfere i ne postavljamo svi ista pitanja niti tražimo odgovore. Nekima je apsolutno dobro točno tamo gdje su sad, bili dio neke vjerske skupine ili ne, prakticirali neku vjeru ili tehniku, ili ne.

Neki uporno traže odgovore i ne nalaze ih u religijama koje poznajemo pa se obraćaju nekim drugim izvorima. I to je u redu za njih. Svako to učenje ima svoje okvire, svoje stepenice, svoje uvjete i način na koji se prakticira i nešto nudi. I svoju cijenu. Pa je to onome tko to želi i na to pristane onda zapravo prava mjera davanja i primanja, tj razmjene energije. A kad mu to prestane biti, onda ide dalje tražiti odgovore.

I novac koji daje u zamjenu za njih, na kraju je najmanje važan u cijeloj priči.


Stavovi izneseni u ovom članku izričiti su stav autorice, te nisu nužno stav redakcije APortala.

Komentari

Neki baner