Razmišljanja

Što sve stane u jedno “možda”?

Možda je riječ koja spaja nadu s očajničkim pokušajem da se dogodi ono čemu se nadaš.

Kažu nada zadnja umire i od nje se živi. Neki umiru od nade. Svaki dan polako i bez pobune. Jer više nemaju ništa… osim nje. A ona je tako prevrtljiva da izmuči i najhrabrije, ali bez vjere.

Što je nada bez vjere?

Ispraznost koja hrani one koji mogu sve ali bez onoga ovdje i sada. Ili su jučer ili su sutra, nikako danas. Pokušati nadati se u trenutku koji se događa i za koji znaš da je tvoja moć nikakva za promijeniti išta je prostor u kojem se možda dogodi čudo. Baš tebi. Ali onome koji se nada vjeruje i ljubi. I ne traži ništa… nego živi. Punim plućima. Onome kojim strah ne upravlja. Koji može disati duboko bez da se boji novog ili drugačijeg.

Mislim da taj živi svoju nadu. Svaki dan. I nije možda. Nego je siguran usprkos svim sumnjama koje nameće možda. Ili ga jednostavno za to možda nije više briga .Jer može i s njim i bez njega. Jer je duboko svjestan poražavajuće činjenice da je zamjenjiv. Boljim, gorim, nebitno. Ali svakoga se može nekim zamijeniti.

Za ljudsku sebičnost to je ponekad veliki udarac koji zapravo liječi. Jer ti daje mogućnost da živiš danas bez ako i možda.

I onda sva ostala “pametovanja” komentari i razmišljanja jednostavno potonu u bezdan te sebičnosti. Tješi jedino da biraš kako ćeš ih pokopati. Uglavnom je to u suzama koje ne želiš priznati ni sebi i ni drugima. Ali tako lako te se zamijeni čovječe. To saznaš onog dana kada se počneš pitati jesam li dovoljno mlad, star, lijep, zgodan, pametan i sposoban za ono što se od mene očekuje. Okolini nikad nećeš biti dovoljno od ničega nabrojanog, jer drugi su tu samo da bi te učinili boljim ili pokopali tvoj ego.

Uglavnom tada pomogne zahvalnost. I nada da ćeš se ujutro probuditi spreman za novo jer sam sebi si nezamjenjiv. A to je ono što te čini živim i neponovljivim bez obzira na sve… i očaj i nadu i zamjenjivosti.

Komentari

Neki baner