Klasici

Momo Kapor: Una

Una – priča o jednoj ljubavi…

Nedavno sam odlučila dati priliku našim, balkanskim piscima te pročitati romane koji su obilježili prošlo stoljeće. Jedan od velikana u čije sam se rečenice automatski zaljubila jest Momo Kapor o čijem vam stvaralaštvu neću davati svoje subjektivno mišljenje, dajem vam priliku da ga kroz njegove tekstove sami upoznate.

Romani poput  Foliranata, Provincijalca I Une realno prikazuju stanje stvari u osjetljivim godinama prošlog stoljeća, daju prikaze Zagreba, Beograda, Sarajeva i ostalih gradova, onako kako ih vidi sam autor i njegovi glavni likovi.

Una je priča o mladoj studentici koja studira masovne medije i u sklopu fakulteta treba intervjuirati cijenjenog profesora Mišela.

Ispod površine, Una je simbol mladosti i slobode, neopterećenosti i slatkih briga – sve ono što je Mišel davno zaboravio i ostavio iza sebe, zamjenjujući svijet mladosti tužnim, ispraznim, predvidljivim i dosadnim svijetom čovjeka koji zarađuje za život, živi u monotonoj svakodnevici sa ženom koja je također izblijedjela i izgubila se u užurbanoj svakodnevici, vodi zamorne intelektualne razgovore sa svojim vršnjacima i kolegama.

Dolazak Une u njegov život probudi u njemu upravo taj plamen koji se davno ugasio. Una i Profesor započinju svoju romansu koja je za društveni svijet itekako pogrešna. Razlika u godinama, Mišelov položaj profesora, brak, Unin položaj mlade studentice željne avanture i provoda koja se kao mačka uvijek vjerno vraća Mišelu baš u trenucima kada pomisli da ju je zauvijek izgubio.

Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo.

Momo Kapor: Una
Foto: Instagram

Čitajući Unu, na tren sam pobjegla zajedno sa glavnim likovima u famoznu zen-sobu, mjesto gdje ne postoje društvena pravila i uloge, mjesto gdje je ljubav emocija koja se ne skriva i ne mijenja društvenim položajima, novcem i vremenom koje uporno prolazi i ne staje ni za koga. Na kraju dana, svi mi želimo izvući Unu iz sebe i živjeti životom koji smo ne tako davno, otpisali i utješili se da ima i važnijih stvari od istinske ljubavi i uživanja u životu, a ne samo primarnog zadovoljavanja vlastitih potreba.

Gleda život koji je pun ravnodušnih lica – te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?

Komentari

Neki baner