Osobni razvoj

Svatko od nas ima nešto o čemu nikad ne govori, ono nešto što nam je obilježilo put

Kad bih vas pitala možete li navesti što je to obavijeno velom tajni, skriveno od znatiželjnih pogleda drugih, nepoznanica većini a ponekad i vlasniku, što biste odgovorili?

Naš um i naše srce. Dvije stanice na putu života, skrivene duboko u nama, dvije jednako bitne stavke za naš duhovni rast. Prepuni smo tajni, prepuni smo neotkrivenih istina, ljepota i strahova.

Ponekad, toliko odmaknemo od sebe, da ni sami ne možemo raspoznati sve naše boje, boljke, nesreće.

Ponekad smo sami sebi jedna velika nepoznanica i zaboravljamo da se ključ nalazi upravo u nama. Zaboravljamo zagrebati ispod površine, jer se bojimo što ćemo ondje pronaći.

Odlažemo dan za danom suočavanje s osobom koju tek nakratko pozdravimo u ogledalu svako jutro. Odlažemo jer smatramo da nije nužno, da trebamo živjeti i boriti se za golu egzistenciju.

A nutrina polagano i bolno odumire, postaje kao tumor koji se širi našim tijelom, kao znak alarma koji nas upozorava da idemo pogrešnim putem i da moramo stati. Jer, previše smo udaljeni od sebe, od svog višeg ja, od izvora. Toliko da ćemo oboljeti, ako ne stanemo i ne riješimo ono o čemu nikad ne govorimo.

Svatko od nas ima nešto o čemu nikad ne govori, određene emocionalne prtljage i krvave suze. Ono nešto što nam je obilježilo put, natjeralo nas da pobjegnemo od sebe kako bismo se godinama kasnije bezuspješno tražili. A tražili smo se posvuda, samo ne ondje unutra. Trebali smo najprije spoznati svoju bol, ispoljiti je van kako bismo lakše disali i maknuli teret s kojim koračamo.

I umorimo se, itekako se umorimo noseći to breme, samo što svakodnevno koračamo pod maskama i pretvaramo se da smo dobro, a nismo. Čemu pretvaranje, radi koga i čega? Da bi bilo sve dobro i pozitivno, moramo valjda i proći kroz te tužne lekcije. Moramo srušiti vlastite svjetove, kako bismo izgradili nešto sasvim novo.

U redu je ponekad ne biti u redu, to je dio našeg razvoja. Ali, u redu je i potrebno je uvijek gledati pozitivno na sve što nas snađe, jer i u nevolji se uvijek nazire tračak nade koji nas drži do onoga sutra. I moramo vjerovati da sve što se događa, zaista se događa s razlogom koji ćemo nakon prijeđene lekcije spoznati.

Ali, nećemo spoznati tako što odgurujemo sebe i ne želimo spoznati tko smo, ako se ne trudimo prerasti neke stvari i otpustiti boli.

S kamenjem ne možemo plivati, a ni ploviti, ono će nas samo jače povući na dno. A da bismo bili slobodni, moramo jedno shvatiti – sloboda je odgovornost, koja dolazi kroz itekakvu bol i lekcije. Bez toga, svijet bi bio suviše jednostavan za živjeti, duša ne bi rasla i težila čišćenju i povratku ka izvoru.


Moramo proći i crno i bijelo, da bismo došli ondje gdje nam je mjesto. Biti odgovorni za ono što jesmo, ono što mislimo, činimo i osjećamo. I nije to posao koji ćemo odraditi prema uputama drugih ljudi, onako u hodu, brzinski. To je posao koji iziskuje dugotrajan rad na sebi, rad godinama. Posao kojemu samo vi možete nadjenuti ime i pravila.

I trudite se radi sebe, riješiti izgovoriti ono o čemu ne govorite, ono od čega zazirete i čega se bojite. Korak po korak, dan po dan, kao nova šansa za suočavanje i pomaganje samom sebi. Kad dođete do ponovnog poštovanja  i voljenja sebe, znat ćete da iscijeljeni ste.

Svatko od nas ima nešto o čemu nikad ne govori, ono nešto što nam je obilježilo put

Sve prethodne boli pretvorili ste u pobjede i inspiraciju, gledajući ih kao ono neophodno za rast, od izvora poslano da nas s razlogom prodrma. Tada, vi ćete čvrsto stajati na nogama i biti spremni na sve ono što će vam tek doći na put.

Osvijestite na vrijeme svoje boli, napravite im novo ruho i riješite se zarobljenih tereta, tako što ćete im hrabro pogledati u oči i izvući pouku iz svega što vas je rušilo. Naposljetku, ono što vas je nekoć rušilo, istovremeno vas je gradilo kako biste danas bili ovo što jeste. 

Izvor: Atma

Komentari

Neki baner