Popularno Tridesete

Koliko si ti, zapravo “Ti”, a koliko si samo plod tuđih misli i ideja koje prihvaćaš kao svoje?

Što imaš od toga da šetaš gradom ili samo skrolaš po feedu, mjerkaš druge ljude, njihove živote i osuđuješ?

  • Ova se udebljala
  • Ovaj izgleda k’o da je na drogama.
  • Vidi ovu opet polu gola.
  • Ovaj skuplja lajkove sa svojim trbušnjacima, koji pozer.
  • Vid’ ove… dosadna sa svojim bebama, kolačima, nogama, statusima (nastavi niz).

I tako dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, ti živiš ne u trenutku kako voliš pričati frendicama na kavi, ne u osviještenom stanju, već u dobroj dozi samozavaravanja. Vjeruj mi – been there, done that.

U onom trenutku kad se uhvatiš kako promatraš neku osobu i vrtiš po glavi neku etiketu i osuđuješ ju, tad si na početku puta da izađeš iz kalupa. A kalupi u kojima živimo su jako, jako duboki.

Većinu života proživimo zapravo posve nesvjesni gdje smo, što radimo, što želimo i o čemu razmišljamo.


Naš mozak i naše tijelo su u savršenom balansu bivanja na autopilotu. U glavi nam je stalno buka i jako mnogo ljudi uopće ne može biti u tišini, postane im preglasna i nametljiva pa brže bolje uključe radio, puste mjuzu na YouTube-u ili ako ništa počnu sami fućkati ili pjevušiti – sve samo da ne bude tišina. Međutim tišina je ključna za samo osvještenje, ona nam otkriva koliko gluposti konstantno vrtimo po glavi.

I trebalo mi je nekoliko godina, svakodnevne meditacije da bih mogla, kad napokon sjednem u svoj kutak i zatvorim oči, pa udahnem duboko nekoliko puta, zaista čuti sebe. Ja bih „meditirala“ a zapravo bi moj um vrtio tisuću i jednu bedastoću. Od toga što bih trebala skuhati za ručak, pa do toga što sam neki dan rekla frendici, pa do toga kako sam zaboravila okačiti fotku na Instagram, pa sve do toga da se pokušavam sjetiti tko je zadnji iznio smeće iz kuhinje! Moj mozak je bio zaposlen 24/7 svih 365 dana u godini! Kad sam to konačno shvatila, postalo mi je kristalno jasno zašto stalno živim jedne te iste obrasce, jedna te ista iskustva, jedne te iste probleme.

Još kojih par sto dana kasnije i N pokušaja meditacije, konačno sam uspjela nekoliko trenutaka provesti u apsolutnoj tišini. Čula sam sve oko sebe, čula sam vlastiti ritam disanja, otkucaje srca, susjeda i njegovu kosilicu nekoliko kuća dalje, cvrčke u vrtu, djevojku koja šeta niz ulicu i nešto brblja na mobitel pa zastajkuje i glasno se, onako od srca smije – čula sam sve! I u tim trenucima nisam razmišljala o ničem. Nijedna misao nije se pojavila u mojoj glavi, bila sam potpuni zen.

Sad, počela sam primjećivati da u danu isto tako „odlutam“ radeći nešto, bilo što.

Desilo mi se to i sad dok sam pisala, samo sam podigla pogled, usmjerila ga u žuti kauč nasuprot stola za kojim pišem i tako malo bivala u trenutku. Nisam razmišljala o ničem i trajalo je to tako možda nekih 30 sekundi, ali u tim kratkim intervalima, znam da jako mnogo činim za sebe, svoj život, svoju dušu i svoju svijest.

Često kad negdje idem ili nešto čitam ili i sama skrolam po Fejsu, uhvatim se kako ne razmišljam ili kako pak vrtim neki bezvezni film u glavi ili nekome prilijepim etiketu, a zatim sama sebe pitam – Dobro odakle to? Čemu ti to služi? Zašto osuđuješ tu osobu, što nosiš u sebi duboko da te boli pa imaš potrebu to otresati na takav način? I tako pitanje, po pitanje, sloj po sloj, idem duboko u svoja iskustva, sjećanja i uvjerenja i otpuštam ih.

I shvatila sam da je to cjeloživotni posao jer… postojim već 34 godine i iza sebe imam približno 44 676 000 sekundi bivanja na ovoj planeti, u ovom tijelu i s ovim mozgom i da sam u međuvremenu svašta nešto njime primijetila, posaugala i pohranila duboko u svoju podsvijest, pa mi sama ta činjenica jasno daje do znanja da imam jako puno posla s istraživanjem vlastitih zabluda i uvjerenja, koja su postala moja, tako da sam ih od nekoga pokupila.

I to je tek scary, sama činjenica da većina naših misli uopće nisu naše, mi smo ih negdje čuli, ponovili ih par puta, povjerovali u njih, pospremili ih u podsvijest i prihvatili ih kao svoje.

Želite primjer? Banalan je zapravo.

Da sam se rodila u Istanbulu govorila bih sad turskim jezikom i bila islamske vjeroispovijesti, ovako sam se rodila u Hrvatskoj, govorim hrvatski popunjen s dobrom dozom tuđica i odgajana sam kao katolik.

Nisam na svijet došla s jezikom – naučila sam ga, jednako se tako nisam rodila kao katolik – odgajana sam tako. Isto je s uvjerenjima o narodnosti, prehrani, politici, školstvu, pa zapravo apsolutno svemu. Prva uvjerenja stekla sam slušajući roditelje i najbliži rod, upijajući njihova uvjerenja i prihvaćajući ih kao svoja, a kasnije se to širilo kroz vrtić, školu, prva prijateljstva i obrazovanje. Nekoliko godina nakon rođenja već sam bila fino oblikovani netko, tko je sve što je govorio i mislio, pokupio negdje drugdje. Ništa od toga nisam zapravo bila ja. I ta spoznaja plaši.

Tek sada, dobrih desetak godina od kad sam počela s radom na sebi (koja banalna fraza ali još uvijek nemam bolju) shvatila sam da je zabavno otkrivati tko sam zaista ispod svog tog tuđeg laprdanja. Shvatila sam da sam sama sebi stranac.

Shvatila sam da zapravo ne volim masu stvari za koje sam prije vjerovala da su moje i da su dobre, počevši od religije pa sve do prehrane.

Shvatila sam isto tako da čisteći sva ona uvjerenja koja mi nisu bila nimalo simpatična i koja mi ništa dobro nisu donijela, stvaram prostor za svoje misli, ideje, želje i snove i da kad im napravim plodno tlo i zasadim ih kao sjeme, oni niknu u prelijepa iskustva. Iskustva koja na van izgledaju pomalo filmski.

Koliko si ti, zapravo "Ti", a koliko si samo plod tuđih misli i ideja koje prihvaćaš kao svoje?

Ali „magija“ je u tome da si zaista damo truda shvatiti gdje smo pokupili neku misao, kako ju je naš mozak obradio, gdje ju je, kako i zašto „pospremio“ i koliko nam je ta misao – to uvjerenje, zapravo donijelo štete.
I da to je posao, kao što već rekoh – cjeloživotni.

Zato kad sljedeći put upalite neku društvenu mrežu ili samo prošetate gradom, probajte uhvatiti neku svoju misao o drugim ljudima i zapitajte se odakle je? Zašto tako percipirate druge? Zašto ih osuđujete? Zašto im lijepite etikete?

Vjerujte mi da ćete ostati zabezeknuti kakve ste sve tuđe ideje pokupili na svojoj životnoj stazi i kakve osjećaje vežete uz njih.

Ali s malo volje i puno upornosti zaista se možete toga početi oslobađati, baš kao što se ja oslobađam… i vjerujte mi, zaljubit ćete se u osjećaj slobode i autentičnosti bivanja u svojoj koži, koji to daje i kakav niste mogli ni zamisliti.

Komentari

Neki baner