“Žena muškarcu mora biti lovina” – kakve su to gluposti?, Zašto privlačim pogrešne muškarce?
Cafe

“Žena muškarcu mora biti lovina” – kakve su to gluposti?

Oprostite mi unaprijed, ali danas sam bijesna.

Čitav svoj život slušam jednu te istu priču od žena raznih dobi i životnih iskustava, mlađih, starijih, duplo starijih, čak i troduplo starijih.

Slušam jedan te isti savjet koji tako ponosno svaka od tih žena izgovara bez imalo suzdržavanja ili propitkivanja o suštini istog.

Slušam tu jednu jednostavnu rečenicu koju u svojih 27 godina nisam nikada uspjela implementirati u svoj ljubavni život, i možda upravo iz tog razloga, danas, po tko zna koji put – morala sam reći zbogom i okrenuti leđa od nekoga od koga to, nakon dugo vremena, zaista nisam htjela.

“Žena muškarcu mora biti lovina.” – Tako jednostavna ideja, još jednostavnija pomisao, a kaos koji nosi sa sobom nitko ne spominje, nitko se niti ne usudi. Ja moram biti lovina. Ja moram biti nedostupna, moram raditi stotinu postupaka s kojima će me muškarac htjeti još više i više.

A što točno meni nedostaje ovakvoj kakva jesam?

Žene, želite li mi zbilja reći da svaka ženska osoba na ovom svijetu mora igrati igre i imati cijelu logistiku raspisanu na školsku ploču pa stavke križati jednu po jednu dok ne dođe do željenog cilja?

Želite li mi zaista reći da danas više ne postoji situacija gdje žena kada otvoreno kaže kako se osjeća, neće odbiti muškarca od sebe?

Da li smo zaista ovo htjele kada smo se borile za emancipaciju? Da li je emancipacija odjednom počela značiti hladnokrvnost?

Nepristupačnost? Proračunatost? Da li ja sad moram glumiti svaki dan svog života nešto što nisam da bi zadržala muškarca u svom životu?

Kakve su to gluposti? Kakvi su to primitivni stavovi?

Muškarac će biti zainteresiran samo ako će me stalno loviti? Da tražim takav odnos, onda bi slobodno vrijeme provodila na atletskoj stazi, no još uvijek ga provodim uz dobre knjige i tople čajeve kad god to mogu.

Što više promatram ljude i međuljudske odnose oko sebe, to mi je teže prihvatiti da očito spadam u onu manjinu koja se i dalje nada da za svakoga postoji netko, pa tako i za mene. Očito je previše fatalistički s moje strane očekivati iskrenost i razumijevanje kad su u pitanju emocije.

I nažalost, još mi je tužnije reći da sam u više navrata svjedočila situacijama gdje su žene u svojim četrdesetima razbijale glavu oko identičnih stvari koje mene danas čine izuzetno ljutom.

Evidentno je da živimo u vrlo površnim vremenima, gdje će osobe prije započeti međusobnu komunikaciju putem jedne od milijun aplikacija nego na cesti, u knjižari, u tramvaju, najdražem kafiću, parku. Evidentno je da upravo u ovakvim vremenima ljudi pristaju na odnose koji sa sobom ne nose nikakvu obavezu, pa samim time znaju da mogu nestati kad god to požele.

Evidentno je da žene koje su lovina, i koje se trude na sve moguće načine ostati lovina na kraju djeluju sretnije od nas koji se nadamo normalnom, zdravom, opuštenom odnosu. Djeluju, ali ne znači da jesu.

Ako zaista dozvolimo muškarcima da nas konstantno love, i ako zaista odlučimo trčati u krug, mislite li da se nećemo u jednom trenutku umoriti od trčanja? Umore se svi, čak i oni koji trče svaki dan na atletskoj stazi, kako muškarci, tako i žene. Ja sam se umorila. Moja najbolja prijateljica se umorila. K vragu, moj prijatelj je završio u bolnici trčeći u krug nadajući se.

Ne budite lovina, budite ono što jeste.

Ona osoba koja će zaslužiti upravo vas takve kakvi jeste, osoba je koja nikad neće igrati igre.

Stvari će biti jednostavne, bez ikakvih kalkulacija, prirodne, i jednostavno ćete znati.

Sve ostalo priče su za malu djecu.

Aida Poparić / Z&S

Komentari

Neki baner