Razmišljanja Život

Kontrasti naši svagdašnji

Gledam po društvenim mrežama hrpa mora i sunca… ljudi uživaju, vade mast onima što to ne mogu… a ja se eto okupala u istom dvaput, a 200 metara mi je daleko… pa se čovjek upita što je to prestiž i di se on nalazi? Je li stvaru mogućnosti plaćanja nečega što većina želi a rijetki ispune, ili u stavu i načinu razmišljanja?

Ne znam, jer na dva se doslovno plavi, s pijeskom i koktelima – sve. Prizori sunca; zalaska, izlaska, valova i bonaca koliko voliš. Najbolji od svega su mi namješteni selfiji osobni (oni tipa sofisticirano ću pokazat guzicu a ostatak je u moru ili se divim plaži i okolici).

Vesele me prizori u kojima ljudi uz slike pričaju i svoja iskustva s morem i dubinama ili imaju neko lokalno nezaboravno iskustvo. Ostalo mi je neprimjereno i ne sviđa mi se nimalo, jer ljude pretvara u poželjne, izaziva neku bolesnu želju za dokazivanjem (kome čemu?) – dativ uglavnom u hrvatskom jeziku ostvaruje osjećaj pripadnosti bez obzira na upitnike, jer neki ih riješe slikom na Fejsu i ili Instagramu, a neki jednostavno taj padež žive bez očajničke potrebe da im se netko divi ili da bilo kome osjete želju nešto dokazati.

Nekada sam mislila da je želja uglavnom nešto plemenito. Ali vidim da ona često preuzme onoga koji želi. Bez obzira radilo se o čokoladi, nasilju ili onome što nas veseli. U tome otkrivam onu staru poznatu: Svatko je kovač svoje sreće.

Pa eto, sretno vam bilo ma gdje bili. Pripadate najprije sebi…

Komentari

Neki baner