Stihovi

Zapisi sa perona…

Oprosti,
Sjećam se samo tvojih očiju,
proljeća i mirisa kiše.

Zaustavi emocije
i molim te, nemoj da mi nedostaješ.
Iz mene opet izlaze cirkusi.
Tog proljeća je božur cvjetao
kao nikad poslije
i u kožu mi se uklesao vjetar,
hladan kao rat.
Uvijek je bilo nepodnošljivo jednostavno voljeti te.
Toliko da se na trenutak zaboravi disati.
Ipak, stravično je saznanje
da se čovjek najteže umori od čekanja.

Ja osim srca nemam šta izgubiti.
Negdje, zauvijek daleko,
postoji pjesma koju ti pišem.
Vantjelesna nedostajanja
umotana u jedan modri komad duše
ponekad urlaju kao uragani
i budem tiša od mravljeg koraka.
Ja ću i dalje živjeti kao komičar,
bez trunke bola u glasu,
sa tugom ispod čeone kosti
koja seže do sna.
Krećem se unatrag
i kasnim.
Ja osim srca nemam šta dati.

Još vjerujem bojama.
Kad u tvom oku
gavran zamahne krilom,
prolije se duga.
U meni odavno tinja neka pomrčina
i sve sam tamnice sama sazidala.
Leptiru su spalili krila
i samo se rasuo prah,
tanki sloj ćutanja
i vazduh je postao težak.
Zatvori dušu za mene
i oprosti mi.
Bio si jedini od svih robinzona
kojeg nije trebalo spašavati.
Meni će poslije tebe trebati sve vrijeme svijeta,
a opet ne znam hoće li biti dovoljno.

Gledaj sad kako riječi nestaju.
Dok trepneš,
naći će se nešto da proguta poeziju.
Odavde do zauvijek-
Tako se mjeri sve što nismo,
a mogli smo.
Sasvim je lako kad znaš
da te ničija ruka neće povući na dno.
Ipak,
za ovaj teatar je potrebno mnogo više
od obične vještine pravljenja papirnatih aviona
i aplaudiranja humoru.
Ti prosto imaš takve oči
da u njih može stati sve što mogu zamisliti,
ali nemoj me nikada više pogledati
tako da se na tren svijet zaustavi.

I sanjaj.
Sanjaj kako se vraćaju labudovi
i kako vrijeme stoji.
Kažu da će sutra štrajkovati svi radnici na kolodvorima.
Mi smo ionako zakasnili na te vozove.
Previše je zastarjelih tuga
spakovano u taj prtljag
i izgleda da nikog nije ovoliko boljelo
to što mora preskočiti čitavu jednu priču.
Ko zna gdje ćeš otputovati
kad ja čitavo jedno vlastito nebo iz srca izvadim
i poželim ti sretan put.
Četinari će postati sijedi
i to će biti jedini znak
da je proljeće daleko.

Ništa te više neće dotaći
ni opeći tako da ti na duši ostavi ožiljak.
Možda će samo jednog jutra
niz tvoje trepavice sletjeti
jedan minijaturni okean u kapi
kad ti napišem onu pjesmu što je zauvijek daleko.
I tad ćeš znati-
Sva je poezija imala tvoje oči
i gledala me kao da nikad neće otići.
Meni će trebati
još zvijezda da nacrtam nebo,
ali svaki put kad prolijem mastilo,
ja opet učim disati.
Još malo ćemo ćutati,
a onda se više nećemo ni sjećati.

Oprosti,
Ne sjećam se više ni tvojih očiju,
ni proljeća, ni mirisa kiše.

Armina Herić

Komentari

Neki baner