Crvena točka

Ženska posla!

Kao da ja ne bi bila sretnija da mogu mozak naučiti da gleda svoja posla?! Mislim ženska, kućna posla. I još manje – više to što mi je izgleda loše programiran, ali često je sarkastičan, možda nepravedan (iako ozbiljno sumnjam u to) i još k tome brz kao munja, pogotovo kad treba uključiti jezičinu tamo gdje ne treba.

To je moj mozak!

Pa nisam baš sretna s tim, ali što da radim?!

Gledam žene oko sebe i baš im zavidim. Lijepo peru svoj veš, kuhaju ručak, malo popraše prašinicu, porede cvijeće, popiju kavicu sa susjedom i pričaju o zimnici i djeci. Svaku rečenicu počinju s “moj muž”, pa onda malo to pomiješaju sa “moj sin…” ili “moja kćer…”, pa onda zbog raznolikosti ubace “moj vrt…” ili “moje cvijeće..”.

Ako im počneš pričati nešto o zdravstvu, gledaju u tebe kao da im pričaš o neuronskim stazama na mjesecu!

Ako probaš malo o besparici, isto razrogače oči kao da su vidjele troglavog zmaja.

Nemaju pojma tko su nam ministri, ne zanima ih jednakost spolova, ne znaju što bi s informacijom o broju nezaposlenih, ne razmišljaju o zagađenju javnog prostora, niti o makinacijama iza političkih kulisa.

Ne uključuju se u razgovor kad se priča o stranim investitorima, hodačima za život, malim plaćama u prosvjeti, velikom valu iseljavanja,

još ih manje zanima da li je u redu da njihov “moj muž” dolazi doma kad hoće i odlazi kad mu se ćefne.

Ništa se to ne buni, ništa ne preispituje i nigdje ne tura nos, ako nije turska sila.

To se meni tako sviđa!

Lijepo se smješkaju, nježno glade ono svoje kućno cvijeće, uvijek nose svoju facicu u zen izrazu, prigodno uzdišu i prigodno su samozatajne.

Nemaju 30x na dan zelenu facu od muke, ne zanima ih odakle dolazi novac za režije i život, ne pitaju se gdje idu djeca kad kažu da su kod prijatelja i ne zanima ih kako to da njihov “moj muž” svako malo izbiva noću.

Njihova je briga prašina, cvijeće, djeca, zimnica i mili osmjeh, a one to savršeno precizno odrađuju.

To nema PMS, ne urla razrogačenih očiju, ne lupa vratima, ne čita litanije, ne nabraja i ne pregovara se!

Da sam ja na primjer muško, ja bi si točno takvu ženicu izabrala! Samo neka bude tiha, mirna, smjerna i mila, a ne neku jezičavu, drsku ženetinu koja na svaku informaciju ima digresiju, stalno nešto zanovijeta, sve ju zanima, stalno mora biti sveprisutna i još je k tome vječito nezadovoljna.

Ženska posla!
Blažene bile fine, smjerne, samozatajne i drage ženice!

Njima cvijeće cvate cijele godine, kolači im uspiju od prve, svekrve ih obožavaju, šogorice također. Njihovi muževi smiju ostavljati prljave čarape gdje got žele, mogu slobodno prigovarati ručku, smiju se naroljati kad im dođe volja i nikad ne moraju voditi duge rasprave sa svojim klincima u osjetljivim godinama- jer to sređuju njihove “moja žena”.

Te žene su poželjna sorta žena na Balkanu!

Te žene su one za koje susjedi govore u mikrofon reporteru:

– Svi smo u šoku! Bila je draga, fina, tiha i neprimjetna…

Izvor: Viktorija Herak

Komentari

Neki baner