Popularno Tridesete

Svi smo mi imali neki veliki životni izazov, ali rijetki od nas su iz toga izrasli jači

Mnogi ljudi vole svoju ulogu žrtve, zapravo nisu ni svjesni koliko su se s njom sljubili i koliko im je duboko ušla u podsvijest, pa tako u svakom razgovoru bas oni imaju najveći problem i baš je njihovo iskustvo bilo najteže.

No zapravo… svi smo mi imali loša iskustva, možda prošli težak ljubavni brodolom, izgubili člana obitelji ili preboljeli tešku bolest. Svi smo mi imali bolne krahove za koje ni dan danas ne znamo kako smo ih preživjeli. I mnogi od nas ne vide ta iskustva kao nešto što nas čini superiornijima, niti imamo potrebu to stalno nekome naturati na nos kako bi mu rekli da je njegov problem u usporedbi s našim iskustvom zapravo nevažan i mali.

No isto tako ima i mnogo ljudi koji sebe smatraju vrlo duhovnim i osviještenim osobama no svejedno pate od te uloge žrtve. Rade to možda na drugačiji način, možda mnogo suptilnije, ali i dalje su u svojoj glavi duboko zarobljeni u svom iskustvu.

Jučer sam pričala s prijateljicom, s kojom sam imala popriličan rocky start.

Naime, nas dvije smo zapravo zamalo završile na sudu zbog tuđih naklapanja i manipulacija, međutim smo “spletom sudbine” pronašle put jedna do druge i počele graditi jedan prekrasan odnos. I ona me tako pitala za mišljenje o ljudima koji su zapravo i stali između nas, pa sam joj rekla da sam im davno oprostila sve. I koliko god to možda bilo čudno, s tim sam postupkom potpuno oslobodila sebe.

Makla sam iz glave taj glupi sindrom žrtve kojoj je nanesena silna nepravda, a s druge strane oslobodila sam se tereta prošlosti. Jer dok god mi nekome zamjeramo nešto, dajemo mu moć da kontrolira naš život.

Mnogo puta se tako sjetim priče o Nelsonu Mandeli i činjenici da je nakon što je postao predsjednik JAR-a, na večeru pozvao svog tamničara, s obzirom na to da je dugi niz godina proveo u zatvoru kao politički zarobljenik.

Pitali su ga ‘kako’ i ‘zašto’ jer im je nepojmljivo bilo da od svih ljudi, predsjednik države na večeru pozove osobu koja ga je godinama držala iza rešetaka. No, on im je odgovorio nešto posve logično: Da ga nisam pozvao na večeru, ja bih i dalje bio u tom zatvoru.


Oprost znači oslobođenje, sebe, svoje nutrine, svog uma i svog životnog puta, jer nam nudi drugačiju perspektivu iz koje proizlaze posve drugačiji izbori, od onih koje bismo donijeli da još uvijek u sebi nosimo tugu i srdžbu.

I znam da to nije lako, jer zahtjeva nadilaženje boli, vlastitog ega i cijelog iskustva, zahtjeva preuzimanje kontrole i odbacivanje uloge žrtve.

A to mnogi jednostavno nisu spremni, jer se svojim jadom hrane na neki potpuno iskrivljeni način. Taj grč ih zapravo drži iznad vode koliko ih i utapa i daje im svrhu.

Mnogo puta sam naišla na ljude koji više nisu imali svrhu nakon što su otpustili neko iskustvo i oprostili. Činilo im se kao da su iznutra prazni i neki su se u tome posve pogubili. Drugi su, kao i ja pronašli novu svrhu, koja svoje temelje ima u odgovornosti prema sebi i svom životu na drugačiji, zdraviji način.

Svi smo mi imali neki veliki životni izazov, ali rijetki od nas su iz toga izrasli jači

Kroz zadnjih sam godinu i po dana shvatila da sam u sebi imala milijun i jedan nezdravi program zbog kojeg sam skakala iz uloge žrtve u ulogu agresora u svojim odnosima, i zbog kojih sam kao na traci ponavljala iste obrasce ponašanja.

Sada shvaćam da naprosto često ne možemo ni pojmiti koliko je naš um moćan stroj i koliko smo zapravo isprogramirani, dok idemo kroz život s poimanjem lažne slobode. Istina je zapravo takva, da nam ne trebaju fizički tamničari, jer su dovoljne rešetke iza kojih nas zarobi naš vlastiti um.

Zbog toga je rad na sebi i fizički i umni proces jednako koliko i duhovni. Zbog toga ne možemo od danas do sutra mijenjati svoju realnost jer doslovno trebamo mijenjati svoje programe u glavi.

Jedan ubogi beskućnik i jedan milijarder doslovno nemaju isti mentalni sklop. I nije glavna razlika između njih svota koju ovaj drugi ima na računu, iako je to ono što većina vidi kao opipljivu razliku. Razlika je u sustavu uvjerenja o apsolutno svakom dijelu života koji obojica nose u glavi.

Milijarder nam govori da ima čvrste poslovne odnose, jasne izbore, zdrav odnos prema vlastitoj vrijednosti i određene navike koje ga vode njegovom životnom putanjom. Beskućnik nam govori da je žrtva; života, sudbine, okolnosti i sustava.

Kada bi preuzeo odgovornost za život mogao bi lako doći na putanju na kojoj se nalazi milijarder, jednako kao što i milijarder gubitkom unutarnjeg kompasa može postati beskućnik. Obje smo varijante već mnogo puta vidjeli u novinama. Od beskućnika koji su postali mega uspješni do milijardera koji su u kratko vrijeme izgubili sve.

Do toga su ih doveli programi u glavi koji oblikuju naša uvjerenja i zbog kojih funkcioniramo na određeni način.

Ista je stvar između fitness instruktora u top formi i momka od 130 kg koji se jedva kreće. Prvi ima stav odgovornosti prema sebi, drugi ima sindrom žrtve. Zapravo je sve odraz njihovih umnih obrazaca.

Ljudi glume žrtve, pozivaju se na svoju patnju i non stop je prepričavaju jer ne znaju drugačije, a mnogi se na taj način štite od promjena. U društvu je uvriježeno mišljenje da je promjena ionako nešto teško, nešto loše, no zapravo je to prenapuhana zabluda, jer se svi mi konstatno mijenjamo, baš kao i godišnja doba.

I ponekad se pitam zašto je ljudima toliko teško povjerovati u mogućnost vlastite unutarnje promjene ako je ona izvanjska vidljiva i opipljiva?

Starimo, sijedimo, mršavimo, debljamo se, razbolimo se pa ozdravimo, koža nam ljeti potamni a tijekom zime ponovno postaje svjetlija. Zbog čega onda ta zabluda da se ljudi karakterno ne mijenjaju, kad se nitko od nas nije rodio sa stavovima koje ima? Svi smo ih mi putem pokupili od nekog.

Biti žrtva je izbor. Biti nemoćan je izbor. Biti ogorčen i zarobljen u prošlosti je također, samo izbor. I dok možda čitajući ovo mislite da nemate izbora, da su životne okolnosti jednostavno takve kakve jesu, vjerujte mi da je i to samo ideja, samo program u glavi i samo uvjerenje da ste nemoćni išta mijenjati.

Imate izbor biti osoba koja ste sada, biti žrtva okolnosti i vlastitih zabluda ili krenuti nekim novim putem. Što god odlučili i čega god se držali vi ste za sebe u pravu. Samo je pitanje, da li vam taj izbor koristi ili vam škodi?

Komentari

Neki baner