Koliko li toga može stati u ljudsku potrebu? Zamišljam tako ruksak neki u koji sve to možemo natrpati bez opterećenja hoće li stati.

S vremenom ponekad ipak zastanem na razlici između želje i potrebe, i shvatim da je u dućan potrebno ići sit. Inače sve mi se otme kontroli. Tipa one “kad si gladan nisi svoj”.

Uh, koliko ima onih koji i siti nisu baš svoji, pa ih potrpamo u neki ruksak života, nadajući se da ćemo pomoći da im na lice izmamimo osmijeh. Koji nije sila vremena ni okolnosti, nego doživljaj ili uspomena koja kraljuje u središtu duše.

To je ponekad ravno čudu.

Jer teško se razumije što je prije..želja ili potreba. Ponekad isto zastanem i upitam se, koga ja to volim i zašto. Koliko god se trudila ( ne odnosi se ovo na moju i tuđu djecu) uglavnom mi se desi da nekog trebam jer ga volim. Nije obrnuto. Jer vlada želja da je taj netko drugi u istoj situaciji sa mnom. Ali užasno je poražavajuće kad ispliva sebični interes ili vjera u novac i zlato.

Doslovno, redovi su takvih. A opet, nije za zamjeriti jer svatko može dati samo ono što je primio. I po tome određuje i stvara kriterije onoga sto mu je lijepo. Želim svima sto više onog volim te pa te zato želim u svojoj blizini, a zapravo te ne trebam. Jer nisam bespomoćna i mogu s Božjom pomoći sama, radije tako nego s kompromisom potrebe…