Stihovi

Trešnje…

Dođu tako neki dani,
usidre se u misli žućkaste kiše
i sve što od vremena želim
jedan oktobar pod svojim kaputom čuva.
Htjela bih da me razumiješ.
Ja puno griješim
i svaki put kad konačno riješim da ću sanjati lijepo,
ja se plašim zaspati.
Zato je možda i bolje da preskočimo neke snove.
Možda će tako biti lakše preplivati strahove.
U meni se sve rijeke o kamenje spotiču.
Prazne mi stranice u glavi nariču.
Još jučer sam bila pjesnik,
a danas,
danas mi slova pod prstima rasuta plaču.
Dala bih pola srca da ti napišem pjesmu.
Davno su cvjetale trešnje,
na dlanovima, kao na plodnoj zemlji,
a sad se puste grane klate na vjetru
a ja sklapam šake da ih smrvim u prah
iz kojeg će ponovo da niknu,
da rastu do ključne kosti.
Dala bih pola srca da ti pružim ruke,
a da ne budu prazne.

U meni stotine divljina.
U meni stotine ratišta.
U meni stotine pustinja.
U meni stotine razjarenih, mesoždernih strahova,
a opet uspijevam
kad ti ime izgovaram,
srnećom nježnošću da otisnem svako slovo sa usana
i negdje, u nekom svemiru,
tri stotine zvijezda prospe ružičasti sjaj.

Jesen je već dolutala u ovaj grad
kao putnica iz daleka
i rezervisala stihove,
hotelske sobe sa pogledom na sreću.
Na badem miriše koža.
U ušima mi zvone kiše.
Na ramenima imam prtljag star dvadeset šest života,
ali tamo još ima dovoljno mjesta
da spustiš dlan
ili nasloniš glavu.
U nedogled da sa mnom kreneš
ako smiješ
a i ako ne smiješ
onda da skupa preplivamo strah,
da izbjegavamo kišobrane
i da ne prestanemo i kad kiša stane.

Meni potoci samoće žubore u venama.
Navikla sam s ovim kompasom bez igle u grudima
i da idem preko trnja bosonoga,
da trčim za vozovima,
među prstima da vrtim točkove prevoznih sredstava
koja ne voze nikuda.
Navikla sam i sa srcem i bez srca.
I pod jastukom
i pod kostima
jedna malena, čudesna tuga mi priča priče za laku noć
i tako se rađaju riječi,
tako nastaje poezija.
Sva sam od prašume i korijenja.
A tvoje oči,
kao sanjiva jesen rana,
nad samoćom mi bdiju.
Moja malena, čudesna tuga
kao pokislo, plašljivo pseto
čije se noge oko srca sviju
veselo maše repom
i uspijevam, kao da je najlakše na svijetu,
da ukradem zvijezde
i kao novo sazviježđe donesem ti poeziju.

Mirišu mi nenapisane pjesme na tvoje oči.
Na pčelinjak liče.
Kad odu lastavice,
hoću da budeš
najstvarnija igra leptira
u mojoj zemlji čuda.
Sad kad su prošla sva poetska krvoprolića,
sa srcem bez ožiljka
i kosmosom ispod potiljka,
hiljade epova i četvrt eona
za tvoje ruke ispisujem povijest civilizacije
i sa vlastitih ruku
rušim kraljevstvo izgubljenih bitaka.

Htjela bih samo da me razumiješ.
I ništa više i ništa manje.
Ja imam najljepšu samoću za sanjanje
i uvijek bez straha grlim lavove
kao da grlim jagnje.
Ja imam vagone jeseni ispod kože.
Iste onakve jeseni kakvu ti u očima nosiš.
Možda me zbog toga i razumiješ.
Prije nego mi iz srca poteče ona ružina voda
u kojoj možeš sva svoja lica da umiješ
pusti me da divljim patkama mahnem
i da zapamtim tačno onaj trenutak
kad su kraljevstva izgubljenih bitaka pala,
kad sam sklopljene šake otvorila
i ugledala ponovo procvjetale trešnje na dlanovima.

Armina Herić

Komentari

Neki baner