Cafe

Čovjek među ljudima…

Mi ljudi volimo pričati o različitostima. O tome kako ih uvažavamo, poštujemo, čak i potičemo, jer smo silno slobodoumni i tolerantni. Težimo biti dijelom nekih naprednijih sustava i oponašati ih, no čini se, samo u teoriji.

Jer, u praksi ostavljamo djecu s poteškoćama u razvoju da prvi dan škole provedu na stepenicama ispred iste, plačući i osjećajući se različitijima nego ikada. Nažalost, nedavni slučaj dječaka koji je upravo tako proveo dan (koji je trebao biti jedan od sretnijih u njegovu životu), jer mu nije na vrijeme osiguran asistent u nastavi, nije jedini. Mnogo roditelja ne progovori za medije, ne požali se nikome izvan svoja četiri zida, već pati i bori se sa istim tim „liberalnim“ sustavom kako zna i umije.

Zarobljeni u beskrajnim labirintima papirologije u kojima je svim tim mjerodavnim „pametnim i knjiškim ljudima“ važna samo dijagnoza, no ne i onaj tko je nosi, roditelji iz dana u dan love vlastiti rep, uzaludno pokušavajući svome djetetu pronaći mjesto pod suncem.

I nije, čini se, nikome važno u svoj toj slobodoumnosti, kako je svako dijete ipak samo dijete, sa istim strahovima i potrebom za ljubavlju, za prijateljima, onima koji će ga prihvaćati i poticati da jednoga dana izraste u čovjeka čiju će plovidbu kroz život određivati upravo vjetar u leđa koji mu daje zajednica iz koje potiče i u kojoj živi.

Ne, lakše je sve svesti samo na papir, zauvijek smjestiti djecu u okove dijagnoza, brojeva i testiranja. Mogu li ovo napraviti ovako, znaju li ono reći onako. Test broj jedan, test broj dva, test broj…, nakon svakog slijedi jedan pečat, jedan potpis, jedan papir više na koji će roditelji čekati i o kojem će ovisiti. I svi kojima je taj papir silno važan, znat će ga naizust, no neće znati da ispred škole sjedi jedno uplakano dijete, neće niti slutiti kako se to dijete veselilo školi više nego ijedno bez njegovih problema, neće im biti niti na kraj pameti koliko djeca s poteškoćama u razvoju osjećaju svaki osmijeh, svaki zagrljaj, ali i svaku porugu.

Djeca su zrcalo svojih roditelja, znam. Oni koji su u roditeljskom domu naučeni na ljubav i međusobno poštovanje, uvijek će prihvatiti one drugačije od sebe, pomoći im da prebrode prepreke, postanu dijelom zajednice. Jer, svatko od nas želi pripadati. Nekome i nečemu. Osjećati se sigurno kao dio nečeg velikog. Velikog prijateljstva, obitelji, ljubavi.

Čarolija pitanja - Kako si?
Oni koji su u obitelji naučeni na neuvažavanje drugih i netrpeljivost prema različitostima, primijenit će to i u vrtiću, školi, kasnijem životu.

Takvima je lakše nekome reći da je glup, retardiran, odgurnuti ga u igri kao gubavca, provocirati ga i vrijeđati do suza, uvijek iznova mu naribati nos njegovom različitošću. Takvi se tako osjećaju bolje, superiornije; osjećaju olakšanje što oni ne sjede u klupi s nekakvim asistentom. Nema veze što im je imenik pun loših ocjena, što se po završetku škole bore s elementarnom pismenošću. Važno je samo da nisu u nekakvom „spektru“, da ne pričaju i ne ponašaju se „čudno“, da nisu oni ti koje svakodnevno prate pogledi i šapati.

Takvi neće nikada saznati niti razumjeti što znači truditi se, nastojati naučiti ono što je drugima došlo prirodno. Što znači pokušavati stotinu puta, pa stotinu i prvi put osjetiti svo blaženstvo uspjeha i postignutog cilja. I zato će zauvijek biti korak iza.

Živjet će život u kojem se ljudi dijele na „normalne“ i „one druge“, a zapravo će upravo oni biti ti „drugi“. Jer, „normalni“ vole, prihvaćaju, pomažu, uvažavaju. „Oni drugi“ možda neće imati papir sa dijagnozama, ali imat će um koji će ih ograničavati mnogo više. Spriječit će ih da pomognu učiniti svijet onakvim kakav bi trebao biti – mjestom koje svakome pruža jednaku priliku.

Jer, jednaki se rađamo i stoga svatko zaslužuje biti voljen, biti prihvaćen, biti ravnopravan.

Zato ne zaboravi (p)ostati čovjek među ljudima.

Komentari

Neki baner