Per aspera ad astra

Neki su ljudi, događaji i iskustva ovdje samo da dođu, odu i stvore mjesto za novo

Ne spavam najbolje ovih dana. Ovaj put mi nije prevruće za spavanje, ovaj put samo ne znam hoću li sve stići, a ne pomaže mi ni moje redovito odgađanje za zadnji čas. Fascinantno je koliko netko može biti ambiciozan i samouvjeren, a opet toliko lijen i nesiguran. Izgleda da sam bila i ostala hodajući paradoks.

Ali barem sam svjesna. Ionako smo bili i ostali sami sebi najveći protivnici.

Uskoro će jesen. Godišnje doba koje vrišti otpuštanje i promjenu, a u meni istodobno vrište uzbuđenje i strah. Ove sam godine otpustila mnogo, a još više gradila temelje za novo. Žrtvovala velik dio sebe za verziju koja tek želim postati. Jedan je to od onih gorkoslatkih osjećaja, i jedno od onih gorkoslatkih djela koja se jednostavno moraju napraviti.

Sjećam se dok sam prije godinu dana promišljala i razmišljala što želim od života. Znala sam samo da ne želim ostati u poziciji u kojoj sam bila tada. Voljela sam svoj život, bio je i više nego uzbudljiv, ali je s druge strane ispijao previše energije iz mog tijela i uma te sam jednostavno znala da neću dugo izdržati, a ne mogu doći daleko u budućnosti ako se u sadašnjosti ubijem od stresa.

U tom sam trenutku odlučila da je najmanje što mogu učiniti za sebe to da se pobrinem za sebe – da se okružim s pravim ljudima, da počnem raditi stvari zbog sebe, da otpustim sve što me čini nervoznom u želudcu… I jesam.

Ove sam godine otpustila mnogo, a najviše ljude.

Od nekih sam se maknula sama, neki su otišli sami, i iskreno, samo sam ih pustila. Nisam jedna od onih koja će te moliti da je voliš, ili da se družimo, pogotovo ako vidim da su samo ostatci ostali.

Ja sam jedna od onih koji jednostavno nastave sa životom. Previše volim samu sebe da bih si uskraćivala rast ganjajući duhove iz prošlosti, ili popravljajući nešto što se može samo zakrpati. Naravno, nisam uvijek bila takva, ali koga briga za prošlost kad je sadašnjost sve što imaš.

Kažu da te neki ljude vole samo dok se uklapaš u njihove kalupe, ali to nije loše, samo zvuči loše i bezobrazno. Nismo li svi takvi na kraju krajeva? Naravno da se nećemo družiti s nekim s čijim se stavovima ne slažemo.

Naravno da se nećemo pretjerano družiti s nekim kome su na pameti samo tračevi, natjecanja i dokazivanja imaginarnoj publici ako smo mi sami više orijentirani na rast, mir i bavljenje vlastitim životom umjesto tuđim. Naravno da se nećemo ni pretjerano družiti s nekim tko samo priča neke besmislice o rastu, miru i bavljenju vlastitim životom umjesto tuđim ako smo mi sami više orijentirani na tračeve, natjecanja i dokazivanja imaginarnoj publici.

Zato što su te dvije vrste osobe jednostavno nespojive, i ni jedna se ne uklapa u kalup ove druge. Ni jedna se neće ni osjećati ugodno u prisustvu ove druge osobe.

Neki su ljudi, događaji i iskustva ovdje samo da dođu, odu i stvore mjesto za novo
Možda su im se kalupovi poklapali u prošlosti, ali to je prošlost, a sadašnjost je i dalje sve što imamo.

Zato je bolje pustiti ljude nek’ odu ako žele otići. Tko zna što im je u glavi, tko zna na koju su valnu duljinu dospjeli. Zato je i bolje otići ako osjećaš da to više nije to, i da niste na istoj valnoj duljini. Jer ostajanje u odnosu koji te čini nervoznim u želudcu, u odnosu u kojem više kopniš nego rasteš, ne može završiti dobro.

Samo onaj koji samog sebe ne voli dovoljno može uzimati svaku „ljubav“ koja mu se ponudi, misleći da će tako ispuniti prazninu u sebi, a ne videći da ga to čini praznijim.

Ne prihvaćajući činjenicu da je samo promjena konstantna, i da su neki ljudi, događaji i iskustva ovdje samo da dođu, odu i stvore mjesto za novo.

Ali…

Nema novog bez otpuštanja starog.

Komentari

Neki baner