Osobni razvoj

Moramo li odustati od svojih snova kad postanemo starije?

Svi smo bili djeca i zamišljali svoj život kad odrastemo i budemo „veliki“. Ja sam osobno sanjala kako pišem i živim u Južnoj Americi. U to vrijeme, kojeg se s radošću sjećam, nijedna prepreka nije se činila nepremostiva, a planovi za budućnost izgledali su poput najčarobnije slike u kojoj se ništa ne može izjaloviti. Mogla sam noćima provesti s olovkom u ruci, prateći svoje snove i beskrajnim entuzijazmom gradeći planove. Imala sam osjećaj da cijeli svijet leži na mom dlanu i samo čeka priliku da ga ugrabim. Sretnih li vremena…

Pretpostavljam da smo svi imali svoje snove kad smo bili mladi.

A onda nas je život rastavio kao kad dijete rastavi mukom složenu Lego kreaciju. Postepeno, naše kockice ležale su raspršene po kutcima čekajući priliku da ih opet netko sastavi ispočetka. Došla su djeca, došao je posao koji možda nismo voljeli ali je donosio kruh na stol i plaćanje beskonačnih režija… Došao je suprug s kojim je trebalo uskladiti ne samo vrijeme i obaveze, nego i život sam po sebi. Došlo je svakodnevno kuhanje i pospremanje i jurnjava za karijerom u kojoj smo se našli. I sve je to  redu. To je život.

Svaka svjećica više na rođendanskoj torti označavala je odustajanje od još jednog sna, odnosio li se on na novi auto ili na putovanje koje smo tako željno planirali. Uvijek se ispriječilo nešto bitnije od naših snova, nešto od čega će koristi imati svi, a posebno obitelj.I tako smo se u vremenu jednostavno izgubile, žrtvujući sve za neki viši cilj, za neki bolji svijet. Barem većina od nas.

Slušajući savjete drugih, mudrijih žena, pomirile smo se s činjenicom da je koliko toliko sređena obitelj i siguran posao doseg naših života. Usudimo li se sanjati nešto više od toga, bojimo se biti proglašene nerazumnima i neshvatljivima, da ne govorimo sebičnima. Naš san postaje daleka sjena iz prošlosti, koja nam u besanim noćima još uvijek ne da mira, ali prije svega je samo sjena.

U rijetkim trenucima kad smo same sa sobom, pitamo se kako li se samo to dogodilo, gledajući stare fotografije iz kojih zrači sreća i mladost, bez obzira što haljina na nama nije bila usklađena s cipelama i što očito i bez posla poslije rata nije bilo prepreka za sreću.

Što se to ustvari dogodilo? Je li život zaista odgovoran da odustajemo od svojih snova ili smo same krive za to? Kako to da postoje žene koje zaista žive svoje snove i gledaju nas sa stranica naslovnica ili motivacijskih videa na You-tubeu? Što one imaju a da mi nemamo? Sreću?

Mislim da smo u konačnici mi sami krivci za odustajanje.

Teško je prihvatiti da smo zaista odgovorni za svoju sreću i svoje snove. Potrebno je puhnuti u tu čarobnu svjećicu rođendanske torte onoga dana kad smo konačno shvatile da život može biti više od gužve u tramvaju na putu za posao ili kolača koji ćemo ispeći u nedjelju.

Kao prvo, mislile smo da će biti lako. Nitko nas nije upozorio da u potjeri za snovima itekako ima gubitaka i loših dana, i da ponekad treba tvrdoglavo ustrajati da bi se oni ostvarili. Jer učili su nas da se snovi ostvaruju, a ne dostižu. Učili su nas da neuspjeh znači da moramo odustati, a ne da nas tjera još dalje. I u konačnici, naučili su nas da stvari moramo dobiti odmah i sada, bez ikakvog truda ako nam je suđeno.

Kao drugo, suočavajući se s obavezama odrastanja, djece, posla koji možda i ne volimo, supruga koji traži svoje, naučile smo da se držimo čopora. Što si sličniji čoporu, ljudi će te lakše prihvatiti i lakši će ti život biti. Ako je cijena prihvaćanja odustajanje od pokojeg sna, naučile smo živjeti uz tu cijenu. I postati običan mediokritet, ako baš želite. Biti dio zajednice važno je, ali ne najvažnije. Uklopiti se ne znači postati baš kao i drugi…

Treće, mislim da smo svi gledali druge kako nisu uspjeli. Ponekad smo likovali, ponekad suosjećali, pitajući se može li se čovjek oporaviti od takvog pada… Gledati padove drugih utkalo je u nas nerazrješiv strah od neuspjeha. Društvo teško prašta neuspjeh, kriveći pojedinca. Ne odražava li ona stara: Tko visoko leti, nisko pada upravo taj strah? Ne uči li nas ne stremiti visoko upravo iz straha da ne padnemo nisko?

I četvrto, možda i najvažnije – racionalizacija. Ako danas ne odemo na vježbanje, svijet neće propasti. Ako danas ne naslikamo sliku, ima vremena, naslikat ćemo je za vikend. Danas nisam napisala ni jedno poglavlje, pa se onda to kratko razdoblje protegne na nekoliko mjeseci. Teško za nekoga tko se naziva piscem.

Postoji li dakle lijek da konačno prekinemo te ustaljene obrasce i počnemo živjeti svoje snove? Ukoliko su oni racionalni i ne uključuju nerazumne kreacije našeg uma, ukoliko se možda odnose na posao koji smo uvijek htjeli raditi ili odnose kakve smo se nadali imati, ili kreativno izražavanje koje u nama čuči, onda ima lijeka.

Moramo li odustati od svojih snova kad postanemo starije

Za početak, prisjetite se svojih snova. Sjetite se da tamo daleko u zakucima vaše prošlosti postoji dvadesetogodišnjakinja koja je željela pisati. Sjetite se da u vama leži dobra poslovna žena i pokrenite taj biznis kojeg sanjate. Ukoliko ste oduvijek željeli biti majka a nemate partnera, možda nije loše ni biti samohrana.

Za početak, ohrabrite se i zatražite podršku.

Upišite tečaj, školujte se, objasnite djeci da po cijenu novih tenisica možda ostvarite neki novi početak za sebe. Objasnite suprugu da vam treba vremena samo za sebe i da svijet neće propasti ako danas ne odete u posjetu njegovoj majci.

Zapamtite da neće biti lako. I pripremite se na to. Možda će trebati godine, ali ne odustajte. Tko zna, možda iznenadite samu sebe za neko vrijeme.

Povežite se sa sličnima sebi. Izađite iz čopora koji vas ne usmjerava i ne odgovara vam. Ako želite putovati, počnite s malim klubom putnika i jeftinim planinarenjem. Uvijek postoji način da se povežete sa ljudima koji dijele vaše interese. Ukoliko ste umjetnička duša, učlanite se u neko likovno društvo.

Počnite biti strogi prema sebi i ne dozvolite si izlike. Neispeglani veš neka čeka dok naslikate sliku. Suprugu neće pasti kruna s glave ako opere suđe i brine se za djecu dok ste na izletu.

Umjesto da se priklanjate čoporu, budite alfa ženka. Pokrenite samosvjesno svoje ciljeve i držite se plana.

I za kraj… jeste li zaista rođeni da čekate mirovinu i brojite nove bore na licu iz dana u dan? Nikad nije prekasno za nove početke. Povijest nas uči da najuspješniji ljudi nikad ne odustaju, bez obzira na svoje godine.

Tko je ubio naše snove? Prihvatite, ubile smo ih same. Srećom, možemo ih ponovno oživjeti.

Komentari

Neki baner