Per aspera ad astra

Nisu ljudi od šećera da bi se rastopili zaliješ li ih lošom vijesti

Pokosila me neka viroza. Doslovno pokosila. Prije dva dana sam još bila super, bila sam navečer na kavi s frendicom, došla sam doma, legla i gledala TV i eto – viroza. Niotkuda.

Tajming joj je također vrlo loš, baš sad dok sam u procesu selidbe u Zagreb. K’o da mi to nije i ovako dovoljno stresno, sad još moram i svakih 5 minuta ispuhivati nos, a otprilike svakih pola sata iskašljam iz sebe i pluća i dušu.

Sad samo molim Boga da prođe do ponedjeljka, čisto da ne dođem na uvodno predavanje izgledajući k’o smrt koja samo želi spavati. To ne bi bio najbolji prvi dojam. 

Ali to nije jedina stvar koja me mučila ovih dana. Muče me i ljudi koji ti se boje reć’ da nešto nije u redu, ili da nešto ne ide prema planu, ili da ne mogu napraviti nešto što su mislili da mogu, ili nešto slično.

Kao da si od šećera, a loša vijest je voda pa ćeš se rastopiti ako te netko zalije s njom.

Ima takvih primjera kol’ko hoćeš.

Ima ih u prijateljstvu. Prijateljica možda nije bila uz tebe kad je trebala. Ganjala je dečke ili šopingirala dok si ti bila u depri. Ili te napala zbog nečeg što nije imalo veze s vezom. Šta ja znam. Uglavnom, napravila je nešto što si ti smatrala da nije u redu. I samo ću reći da nije rješenje praviti se k’o da je sve u redu, potiskivati ljutnju u sebi pa onda iskaliti to na njoj zbog neke sitnice 3 mjeseca kasnije.

Nisu ljudi od šećera da bi se rastopili zaliješ li ih lošom vijesti

Ima ih u ljubavi. Recimo da ti dečko uporno radi nešto za što si već tisuću dvjesto dvadeset i dva puta rekla da ti smeta. I opet ćeš ti to potiskivati u sebi, možda ćeš se bojati da ćeš ga izgubiti ako mu prigovoriš još jednom. I onda ćeš samo jednom puknuti i pokositi ga ljutnjom k’o mene moja viroza, dok sam ležala, gledala TV i mislila da je sve super.

Ima ih i u poslu. Kažeš da ćeš nešto napraviti, ali gledaj, mislim da svatko tko nešto radi u životu, zna da apsolutno uvijek može nešto poći u krivom smjeru.

Ma zapravo, u životu općenito uvijek nešto može poći u totalno krivom smjeru. Evo, i moja rečenica je otišla u krivom smjeru. Uglavnom, kažeš da ćeš nešto napraviti, ali se dogodi neki xy razlog zbog kojeg nisi uspjela to napraviti kako treba ili nisi uopće uspjela napravila. I šta sad? Skrivat’ ćeš se, odgađati susret s osobom kojoj si to obećala i nadat’ ćeš se da će eventualno zaboraviti? Vjerojatno da, ali ni to nije rješenje.

Zamisli kako je osobi od koje to skrivaš. Ta osoba nije ništa zaboravila, a ujedno smatra da je samo navlačiš za nos jer sigurno vidi da nešto ne štima. Ona odjednom osjeća nesigurnost i nestabilnost, a možda je i vrijeđa što ne možeš izravno doć’ do nje i reći joj u čemu je problem; a tebe je strah njezine reakcije, vjerojatno si i malo razočarana u sebe jer nisi uspjela, ili ti je teško jer si obećala nešto što ne možeš učiniti.

Poanta, obje strane pate. Pate bezveze jer je sve moglo biti riješeno s nekoliko riječi i jednim razgovorom.

A sad, ako bi se netko uvrijedio ili razljutio nakon tog razgovora, bilo da je to ovaj koji je zeznuo stvar ili ovaj koji je bio zeznut’ pa se bojao nešto reći,mogu ti samo reći da s takvim ljudima ionako ne trebaš imati nikakvog posla i da je dobra stvar što su se naljutili i otišli iz tvog života.

2019. je, ograničeni ljudi odavno nisu u modi.

Jednostavno ih pusti nek’ žive u svojoj kutiji, a ti nastavi letjeti kud god želiš.

I nemoj se bojati reći što misliš, ni u čemu je problem, jer je to ponekad jedini način da vidiš tko je pravi za tebe, a tko je samo u prolazu.

Komentari

Neki baner