Razmišljanja

Što je u jeseni tako tužno?

Dolazi jesen. U bojama i plodovima i mnoštvu obećavajućih kontrasta. Dok maštam o dekici i knjizi, pitam se što je tako tjeskobno u tom godišnjem dobu iako je jedino vrijeme kada u prirodi ubireš plodove rada ili njegovog izostanka.

Možda su to kiše koje speru svakodnevicu i suznim pogledom nagovještaju hladnoću.

Ne znam. Ali zna biti tužno na najjače. Je li zbog boje lišća ili hrpetine suprotnosti koja vrišti da će uskoro sve ogoljeti. Svejedno ja se jeseni uvijek radujem iako pomalo iščezava onaj njen izvorni oblik kojeg se rado sjetim i danas,a bijah dijete.

Nekako su tada boje preuzele prirodu, a sada kao da se tek naziru nijanse. Miris kestena..šume, izobilje za sva čula. Tko želi osjećati…

I onaj zvuk kada staneš na suhi, oronuli list.

Kao da govori u tom zvuku još sam živ. Iako me gaziš. Prolazeći tako tim savršenim zvučnim tepihom, mirišu i dunje i jabuke. Nepravilnog oblika i igranjem ravnoteža na stablima.

Nestaje miris pokošene trave. Igra se tuga, boja i kontrast u mirisima jeseni. Kad malo bolje razmislim nijedno doba u godini mi ne pruža toliko koliko zapravo jesen. Govoreći svojim ” meta jezikom”, okusom, mirisom, opipom i količinom plodonosnog. Želim biti izuzeta od jamranja tipa sad je loše vrijeme, loši uvjeti, ah..

Nekima ona rod donosi u svim uvjetima..a nekima ništa i kad je sve osigurano. Do nas je uglavnom, ovisno šta nam je prijetnja a šta prilika.

Neka vam jesen donese puno plodova, i svega što miriši na neponovljivu ljepotu trenutka.

Photo by Erico Marcelino on Unsplash

Komentari

Neki baner