Kad si utihnula tad si odjeknula..., Budi tiha, budi duh, budi kao da nisi tu...
Popularno Tridesete

Kad si utihnula, tad si odjeknula…

Uvijek sam imala potrebu ispravljati krive Drine i boriti se s vjetrenjačama, jer kao… za pravdu se treba stisnuti zube, bit upornija, glasnija. Svaki sam put ostala bez glasa, polomila dušu i ispucala zadnji atom energije, a da se s mjesta nisam makla.

Možda je do nekog doprlo, možda nekog dirnulo, al’ u suštini svijet je ostao isti… s jedne strane velik i lijep, s druge Jstrane beskrajno prgav i ružan. I to ružno toliko je puta slomilo svakog tko je pokušao podijeliti ljepotu da sam se zapitala u čemu je smisao? Ima li ga?

I stala sam. Od tog dana nisam pustila gjlas. Isprva, svima se činilo kao da se šalim. Rekli bi – ma sad će ona, reći će nešto, prozvat će nekog, lupnut će ako ništa ljutito nogom o pod – onako djetinje naivno… iz protesta.

Ali nisam. Dan za danom, tjedan za tjednom, dok nisu prerasli u godinu… i više.Tad to nisam znala, ali stala sam jer sam se promijenila, jer sam shvatila da svijet ne mijenjaš tamo vani, mijenjaš ga iznutra.

Mijenjaš ga primjerom. Tišinom i mirom stvaraš tišinu i mir, a vikanjem, stvaraš samo mnogo buke.

U buci nitko te ne može čuti. U tišini, tvoja tišina odjekuje.

Kakva mi je to lekcija bila. Prvi put sam shvatila da ništa ne ide na silu, ništa se ne može prostim upiranjem. Zid će uvijek biti zid. Golim ga rukama nikad neću s mjesta pomaknuti. Silnim objašnjavanjem svoje strane priče, nikad neću navesti onog nasuprot da me shvati. To ne ide. On svijet ionako vidi svojim očima. Vidi kroz svoje naočale, kroz svoje gubitke, ljutnje, strahove, nade i razočaranja. I nastavim li braniti svoje istine, samo ću sve više izgledati kriva. S mojih usana će njemu uvijek sve zvučati kao laž.

Shvatila sam da vrijeme kao vrijeme, onako kako ga mi vidimo, s razlogom postoji. Zima ne srlja da postane ljeto, nit ljeto ide unazad da bude proljeće. Sve ima svoj prorodni tijek. Ni trava se ne napreže da poraste, ni cvijeće na kiši ne širi latice.

Kad si utihnula tad si odjeknula...


Samo mi ljudi ne poštujemo prirodni tok. Samo mi bi sve odmah i sada. Samo mi bi da se svijet nama prilagodi. A kad ne ide, onda nastaje galama, onda rušimo i palimo. Onda ratujemo. Onda stojimo jedni nasuprot drugih, vrištimo a ne možemo se čuti.

Doslovno tad ne stojimo na istoj planeti.
Al’ mi uporno tjeramo svoj bijes. Kad ne ide riječima i uvredom, tad posluži i tresak vratima. Samo da je s mnogo buke.

Pa spavamo leđa o leđa, dok nam misli vrište a očekujemo da bude mir. Htjeli bi da ono drugo posegne prema nama, a prste smo svoje toliko bijesno stisnuli u pesnicu, da su nam nokti već probili meso. Krvarimo al’ čvrsto grlimo svoj bijes.


I vrijeme ide i stvara sve dublji jaz, dok konačno bijes ne učini svoje, dok nas ne razdvoji. I tad nastupa tišina. I bude nam isprva prokleto preglasna. I muka nam bude od vlastitih misli. I pomisliš gdje je kvragu taj switch? Gdje gasim tu buku u glavi?

A onda opet vrijeme prođe i na tišinu se navikneš i shvatiš da hvataš obrasce svojih misli i zašto ti um uvijek bježi u sive zone, na mjesta koja ti tjelesno izazovu bol, a iz nekog razloga tvoj um misli, da se tamo osjećaš sigurno. I tad shvatiš da je to samo navika, samo prečesto puta korišten prividni bijeg. Stupica za dušu, jer bolje nisi znala. Pa počneš sebi u mislima, spontano krojiti ljepši svijet. I znaš da izvana izgleda kao da si prolupala. Jer više ne vičeš, ne psuješ i ne pametuješ nikom. Jer ne reagiraš na prvu, na petu, ma na nikoju… samo puštaš ljude da budu svoj svijet.

Samo promatraš tiho i ne namećeš se, dok shvaćaš kako te odjednom svi prate, svi vide, svi čuju i razumiju. Svjesna dobro kakva je to ironija…
Kad si utihnula, tad si odjeknula.

Komentari

Neki baner