Koliko li još djevojčica prolazi pakao oko nas a nitko ih od nas ne vidi?,Novac i duhovnost: Plaćanje za neku duhovnu uslugu je moralno ili ipak ne?,Kad ti jedan klik doslovno promijeni život…
Popularno Tridesete

Koliko li još djevojčica prolazi pakao oko nas, a nitko ih od nas ne vidi?

Gledam u bijele stranice ispred sebe, posve lišena emocija. A voljela bih biti ljuta, onako kao što sam jučer bila. Voljela bih pronaći snagu za floskule kojima bih nas sve ponovno natjerala da reagiramo… nekako. No ne pronalazim riječi.

Ionako ništa što ovdje napišem, ništa što igdje kažemo, ništa što napravimo od sada pa na dalje neće promijeniti činjenicu da smo već zakazali. I da je već kasno. Barem za ovu djevojčicu i za svaku kojoj se ikad dogodilo išta slično. I za svaku ženu koja je pretrpjela nasilje i zlostavljanje i za svaku osobu u ovoj zemlji koju je zlostavljao ili pojedinac ili sustav ili mi kao društvo.

Zakazali smo. Na tisuću načina i tisuću razina.

Kako će ona ikad pobjeći od sebe i tereta svega što je doživjela? Kako će ikad preboljeti? Može li se preživjeti i nadživjeti tako nešto? Koliki je bezdan sada u njenoj nutrini i koliko smisla imaju naše unaprijed izgubljene bitke?

Kako li sve to gleda svojim dječjim, a prerano i na silu odraslim očima? Vidi li u nama saveznike koji su spoznali koliko su podbacili što je nisu zaštitili ili vidi naivce koji beskrajan požar gase kapima vode, skupljenim u spojene dlanove?

Kakve li su noći u njenim mislima? Kakva su jutra u njenoj koži i kakvi su potresi u njenim krhkim njedrima? Plače li? Ili su suze presušile? Srami li se iako je sram ono što nipošto ne bi trebala osjećati… ne ona i ne zbog onog što je prošla. Hoće li je društvo prepoznati kao heroinu koja je preživjela pakao ili će je pretvoriti u drolju, kao što je već previše puta pretvorilo žrtve, ne samo silovanja već svih nas i naše letargije?

Kakve su joj oči? Ima li u njima više boje? Postoji li naznaka iskre živosti koja bi se jednom možda mogla vratiti?

Kakve su joj ruke? Da li su poraženo pale uz njeno tijelo ili traže zagrljaj utjehe? Nudimo li ga? Grlimo li cijelim srcem dijete slomljeno, pregaženo i napušteno od svih nas, jer smo je doveli u položaj u kojem se nije imala kome obratiti? Ustaje li na svoje krhke noge, ima li snage za korak ili dva? Može li uopće jesti i spavati? Kako će nadživjeti ovo?

A kako ćemo mi? Što god uradili, koga god osudili, koji god zakon sproveli, koliko god prosvjedovali, već je kasno. I sva silina te spoznaje posramljuje me kao ženu, kao osobu i kao čovjeka.

Sjedim ovdje, gledam u svoje ruke, u svoje duge tanke prste, osjećam svu silinu učinjene nepravde i pitam se koliko djevojčica na ovom svijetu ima koje iz dana u dan samo pokušavaju preživjeti takav pakao?

Koliko li ih se svaki dan iz škole, vraća kući ocu zlostavljaču? Koliko li ih se trese od spoznaje da će joj se ponovno uvući u krevet dok svi ostali ukučani spavaju ili se prave da ne čuju i ne vide što se događa?

Koliko li još djevojčica prolazi pakao oko nas a nitko ih od nas ne vidi?,"Never grow up it's a trap"

Koliko ih ima koje se boje ujutro izaći iz kuće i krenuti prema školi jer znaju da ih iz prikrajka vrebaju vršnjaci koji su ih već zlostavljali, susjedi koji su ih presretali i pipali, učitelji koji su ih silovali?

Koliko djece ima koja ovo trpe a nemaju to kome reći?

Nemaju se kome povjeriti… i ostaju sama, iz dana u dan, iz noći u noć iz jedne beskrajne agonije u drugu? Dok mi sjedimo u svojim toplim domovima, pijemo svoje popodnevne kave, vodimo svoje bezbrižne živote, komentiramo nogomet, politiku i društvo, razmišljamo o kreditima koje smo podigli zbog gluposti i uzdišemo jer nam je “teško”.

I propuštamo biti ljudi i učiniti nešto… bilo što za tu djecu? Našu djecu…

Pitam se, možemo li si zaista sve svoje propuste oprostiti? Možemo li? Bolna ostaje činjenica, da mnogi na ovo ni trepnuli nisu, već samo nastavili živjeti.

Komentari

Neki baner