Gdje smo izgubili ljudskost?, Ljubav uvijek pobjeđuje ili kako poraziti vlastiti ego, Budite sebi bolji zbog sebe, ne zbog drugih, Prebaciti krivnju na druge samo znači da se javio obrambeni mehanizam našeg ega...
Cafe

Ljubav uvijek pobjeđuje ili kako poraziti vlastiti ego

Sjedila je u kutu sobe, odsutno gledajući kroz prozor i vrteći u rukama ključeve njihovog stana koje joj je vratio danas poslijepodne. Netko bi pomislio kako je sve svakidašnje, uobičajeno, jer ništa na njenom licu nije ukazivalo na oluju koja joj je bjesnila u srcu. Čak niti ja, koja sam joj prijateljica dvadeset godina, nisam mogla naslutiti kako sa njezinim brakom nešto nije štimalo.

Poznavala sam ih oboje. Uvijek su izgledali kao savršen par, jedan od onih koji si odgovaraju u svakoj sitnici, dopunjavaju rečenice, misli.

Razmirice rješavaju bez povišenih tonova, ako ih uopće imaju. Sve je odmjereno, čak idealno. No, sada dok ju gledam kako sjedi u tišini, razmišljam kako sam možda propustila vidjeti očito. Jer, ponekad naša tijela pripovijedaju tajne koje usne nikada neće izreći. Ruka koja izbjegava drugu ruku, neuzvraćen pogled, smijeh bez osmijeha.

Svijet u kojem živimo prepun je oštrih sudaca, kritičara naših neuspjeha – kriju se u obitelji, među prijateljima, poznanicima. I teško je, stoga, priznati neuspjeh braka, veze; teško je priznati i obznaniti kraj ljubavi unatoč tome što je ona sama već odavno promijenila adresu. Pa održavamo taj privid ljubavi, produžavajući joj agoniju, sve dok od nje ne ostane tek sjena koja lebdi iznad nas kao tužan podsjetnik na ono što smo imali, mogli, stvarali.

A sve zbog vlastitog samoljublja. Jer, ne zaljubljujemo se samo jedni u druge – i svoj ponos stavljamo na pijedestal, svoju ženstvenost ili svoj muški ego. I tada nam oni ne dozvoljavaju priznati poraz, nagovarajući nas da tu ljubav mučimo, razdiremo sumnjama, prisiljavamo da postoji i dalje. Stišćemo ju čvrsto, a ona sve više tuguje, sve je punija razočaranja, sve se brže otuđuje. I na kraju niti ona niti mi, nismo više oni od prije.

A kad sve uz prasak nestane, tada tražimo od ljubavi da izabere stranu, da uperi prstom u onog tko je manje volio; tko je više zgriješio. Lakše je tako. Nitko ne voli rastanak nakon kojeg baš njemu ostaje krivnja i praznina. Želi priznanje da je dao sve od sebe, ali da nije išlo zbog onog drugoga. Onaj drugi nije volio dovoljno, nije dao sebe onoliko koliko je trebalo, pa je sve ono što smo mi uložili uzalud  potrošeno.

Govorim prijateljici neka joj uvijek bude na čast da više voli nego što je bila voljena.

To samo znači da se oslobodila okova sebeljublja živeći ljubav radi drugoga, ne radi sebe. Pa i kad se bude vratila u taj prazan stan, i dalje će imati društvo koje može trpjeti – sebe, čiste savjesti i mirnog srca koje će opet jednom biti spremno za tu ljubav. Nije tragedija nakon pet godina shvatiti da ne ide dalje, pa priču privesti kraju. Tragedija je nakon pet godina shvatiti da ne ide dalje, a ostajati. Dijeliti postelju, a ne dijeliti snove. Gledati u istome smjeru, a vidjeti različito. Držati se za ruke, a biti miljama daleko. Lagati drugog da bi sebe uvjerili u tu istu laž.

Ponekad nova sreća nađe put kroz vrata za koja niti ne znamo da su ostala otvorena. Prišulja se i iznenadi nas kada je najmanje tražimo; kada gotovo odustanemo od nje. Dođe skrivena u nečijem osmijehu, u slučajnom susretu. Sitna i neprimjetna, poput zrnca pijeska, smjesti se negdje na pola puta između srca i razuma i raste. Buja dok opet ne postane ona ljubav kojoj se toliko divimo, a opet nasmrt plašimo, jer obećava smijeh, a nerijetko pošalje suze.

Ali hrabra je ta ljubav, kolike god mi kukavice bile. Ne dopušta gorčini da predugo prebiva na našim usnama, već nadilazi svaki poraz sa novom nadom.

Zato, kada ljubav pokuca na vrata tog praznog stana, ne oklijevaj. Otvori i voli kao da prije toga nikad nisi volio. Zatvori oči i otvori srce. Jer, oči nisu važne. Ljubav ionako nikada ne dolazi u obliku u kojem smo je zamišljali.

Komentari

Neki baner