Ponekad je teško
Cafe

Ponekad je teško

Izvana sve izgleda super. Život je lakši, ima se love… to što djeca kreću u školu više ne predstavlja nikakav problem. Odjednom poslije ručka jedeš mango i lubenicu usred zime, tipkaš poruke na Iphoneu umjesto na prastarom HTCu s razbijenim ekranom. Kad ideš u Lidl, kupuješ cheese cake i više ne pečeš kolače kod kuće. Ne gledaš je li piletina na akciji i više ti stvari koje kupiš nemaju narančastu naljepnicu na sebi. Tu i tamo odeš na večeru i na pokoji pintGuinnessa, i ne razmišljaš kako ćeš od prvog do prvog.

Ne krpaš odjeću kao prije nego odeš pa makar u Penneys i kupiš novo za par eura. Ako dijete podere tenisice, ne cviliš i razbijaš po kući od bijesa, odeš i kupiš nove. Svakodnevno se dižeš rano ujutro i odlaziš na posao sa smiješkom manje-više jer te nitko ne maltretira i plaćen ti je svaki prekovremeni. U petak odeš na bankomat u 10 prijepodne i gle, plaća je tu, točna u sat i u tren oka zaboraviš da već sedmi dan užasno puše i pada kiša.

Život je dobar, život je lijep.      

Ako imaš djecu u školi, drago ti je da nisu pod stresom. To su već napola mali Irci, s lijepim naglaskom, znaju svoja prava i redovito te na njih podsjećaju. U Irskoj batina nije izašla iz raja kao kod nas kod kuće. Uhvatiš se u razmišljanju, eh da je meni tako lijepo bilo u školi… i da je bar tamo postojala Tusla kad bi otac krenuo remenom ili šibom.

A onda dođe godišnji odmor, gdje nakupuješ brdo ljetne odjeće u Penneysu, koja ti ovdje ionako neće trebati jer je ljeti 20 stupnjeva, pa se avionom uputiš u Lijepu našu. Čini ti se da je tamo raj, dok te uplakana i razdragana rodbina dočekuje kao Boga, jer te nisu vidjeli godinu dana.

Mater je ostarila, otkud joj toliko sijede kose i toliko novih bora na licu…

Pokazuješ novi Iphone, njima sedmo svjetsko čudo, častiš kavama jer znaš kakva je situacija, svima je drago da te vide i da saznaju kako je u bijelom svijetu. Čini se kako si negdje ni na nebu ni na zemlji, dok slušaš jadikovke kako je teško i kako su na vlasti oboje, i partizani i ustaše, a ti nemaš nikakve veze s tim i uopće te ne interesira. Svi su u kreditima i ovrhama, svi kucaju pare od prvog do prvog. Bude ti žao jer vidiš da se bore, pa obećavaš pomoći i u glavi već radiš izračun troškova na kojima možeš uštediti barem par sto eura da pošalješ. Zaboravljaš da si se maknuo od tog istog zla, blokiran i ljut, oni računaju da ćeš pomoći, pa pomažeš. Ljudi smo.

Kad ih vidiš sve na tim istim kavama, na okupu, u slučajnim susretima, jako si sretan. Izbjegavaš priče o politici jer ti je to sve glupo i nije tvoj problem, ali saslušaš svakoga sa svojom pričom. Dvije tisuće kilometara dalje, opet će ti nedostajati njihove jadikovke i njihova prisutnost. Ljudi su to koji te vole, i koje si znao da ćeš napustiti, i koji ti ponekad vraški fale.

U trenutku dok plaćaš kavu irskom karticom i shvaćaš da te koštala runda tri eura, polako ti dolazi u glavu da je život doista lakši i da stvari koje su ti ponekad bile nedostižne više nisu problem. Pa opet, na čardaku si ni na nebu ni na zemlji, zbunjen gdje ti je ustvari dom. Tamo gdje je srce ili tamo gdje je život…

Ponekad je teško
Ujutro se digneš, udišeš mirise i zvukove obiteljske kuće i razmišljaš je li tvoj dom ovo ili podstanarski stan u Dublinu koji krvavo plaćaš.

Odlučiš odagnati misli i uživati u dobro poznatom okruženju dok si još malo na godišnjem. Za ručak se kuha posebno jelo koje si oduvijek volio, jer te mama mazi dok si tu, dok te još može vidjeti i zagrliti uživo, a ne procijediti suzu nakon hladnog Skypea. I taj Skype vremenom postaje tvoj najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Gledaš draga lica i trudiš se smješkati, pričajući o tome kako je tko i je li teta Ivka preboljela moždani, a u dubini duše sve bi dao da ih zagrliš i udahneš dobro poznati miris njihove kose. Slušaš djecu kako pričaju dogodovštine iz škole baki, a znaš da nakon toga slijedi suza u oku i zatvaranje u sobu ne bi li plakao u miru vlastite privatnosti.

Čudan je to život. Život u materijalnom smislu kakav bi svi trebali živjeti.

Nitko nije zaslužio da krpa od mjeseca do mjeseca, da zavidi nogama s pozadinom lijepe hrvatske plaže. Nitko ne zaslužuje da kuka ako mu se razbije mobitel i da čeka šest mjeseci za novi. Ljudi zaslužuju dobiti plaću na vrijeme i za svoj posao biti adekvatno plaćeni.

I upravo to postaje stvar koja ti obilježi godišnji odmor, ne možeš ne vidjeti tugu i jad. S jedne strane, počinješ žudjeti za povratkom u sigurnost, tamo gdje te država štiti kao ličkog medvjeda, a ustvari si samo stranac. Kako li tek brine za svoje?

Pakiraš stvari u kofere i osjećaš zebnju. Razgovori počinju sa suzama u oku. Obećavate da ćete doći za Božić a djeca već plaču. I sami su zbunjeni. Vole djeda i baku, ali u Irskoj je tako lijepo…

Kad bi barem svi mogli sa nama…

Dolazi dan povratka. Suze se više ne mogu izbjeći. Svi ti zagrljaji su oni posljednji barem za naredno dugo vrijeme. Pokušavaš upamtiti svaki miris i svaki dodir dok ti sa suzama pakiraju zadnji komad šunke ili kobasica, jer to majke rade. Neka se nađe sinu u dalekoj tuđini. Gledaš drago lice majke i pitaš se hoće li te dočekati i drugi put, ozarena i sretna lica, i hoće li opet osjećati prazninu kad odeš, zbunjena jer zna da ti je bolje, ali tužna jer te nema. Stara je, život leti…

Taj zadnji dan proklinješ državu i politiku, jer ti mater ima penziju 1000 kn, i znaš da će doći dan kad će trebati ona tebe, kao što si ti nekoć trebao nju.

Njenu penziju ti zaradiš za jedan dan. Proklinješ i bivšu firmu koja ti još duguje zadnju plaću i dug zbog kojeg su te ovršili i poslali u tuđinu. Pakiraš stvari i ne znaš kako ti je. Jesi li sretan ili žalostan. Više ne znaš gdje ti je dom, i je li ti bolji prijateljIvek s kojim si u djetinjstvu krao trešnje ili Cecilia, malena Brazilka koja te mijenja na poslu svaki put kad si bolestan. U tom trenutku shvaćaš da ustvari više ništa ne znaš.

Sjedaš u avion još potresen suzama najbližih. Gledali su te i mahali ti prije checkina svjesni da je život čudan i tko zna… možda te vide posljednji put. Osjećaš njihovu tugu, tu ti je za vratom i ne možeš je otresti. Smješkao si se ali u dubini duše znaš da si opet sam, opet ni na nebu ni na zemlji. I iz aviona kao da možeš osjetiti njihove suze koje su te ispratile. Oni su sada prazni, i ti si sada prazan. Život je čudan.

Ujutro se dižeš na posao. Dijete voziš u školu. Navečer ćeš nazvati mater na viber. Danas Breno opet nije došao na posao, pa ste morali na brzinu odraditi i njegov posao. Šef te pohvalio. Plaća je opet sjela, treba ići u Lidl jer ti se ovaj tjedan jede samo govedina i ananas. Na poslu je bila samo zafrkancija. Rekli su da će padati kiša. Opet. Na poreznoj te dočekala nasmijana gospođa na šalteru. Na tvom BMWu je zasvijetlilo ulje. Koga briga, staješ na prvoj benzinskoj i kupuješ ulje. U žurbi, godišnji je ostao iza tebe i život ide dalje. Zaboravljaš suze od prošlog tjedna, i shvaćaš da si doma, kod kuće. Ajmo iz početka.

Čudan je život u tuđini…

Komentari

Neki baner