Brodolomi života su odgovori na duboke krahove u nama
Popularno Tridesete

Brodolomi života su odgovori na duboke krahove u nama

Neke ljude uspijemo kao nekom magijom zavoljeti u trenutku, a za neke nam sav život nije dovoljan da ih konačno naučimo voljeti kako treba… baš kao i sebe. Uvijek kao sebe zapravo.

Ti ljudi budu naša ogledala, i na njima konstantno ispravljamo ono što ne znamo na sebi. Budemo im kritičari i bolne lekcije i pobjegnu od nas na kraju, baš kao što mi vješto od sebe bježimo. I onda se vratimo na početnu točku s milijun upitnika iznad glave.

Koje su se to niti u nama iskidale i kada?

Koje to bezdane nikako ne možemo ni razotkriti a kamoli ispuniti nekom ljubavlju prema sebi, pa da možemo naprijed? Zašto se vječno vrtimo u piruetama? Otkrijemo djelić sebe, samo da bi shvatili da nam previše dijelova slagalice fali.

I probamo voljeti. Probamo se dati. Probamo ispočetka. Ali uruši se, kao da je na nas bačeno neko drevno prokletstvo. I ne ide. Bude to kao vječna borba s vjetrenjačama, duboko unutar vlastite duše. To je jedini zaključak koji mogu donijeti.

Sama po sebi znam kad zaglibim. To su trenuci kad obično nakon mnogo ispraznog laprdanja shvatim da sam samu sebe ugrizla za dupe. Uhvatim se u petlji.

Znam da nazad ne mogu, a za naprijed još nije vrijeme, pa se u dnu želuca javi tup osjećaj, dug kao konop prepun mornarskih čvorova. Pravi ih potez sve može razvezati, a krivi…

…dobro znamo.

Ljudi koje volimo su jaki, ravni konopi, oni koji se lako razmotaju i koji su uvijek u blizini, uvijek na dohvat ruke, uvijek spremni da nas spase. Oni koje učimo voljeti… oni su zapetljani, baš kao naša nutrina.

Nakon što povučem pokoji pravi i pokoji krivi potez zateknem se kako sjedim na podu, okružena mnoštvom užadi i s rupom u brodskom podu. Jer dok sam se bavila čvorovima i emocijama, pustila sam kormilo i udarila o hrid. I voda nadire a ja se i dalje bavim konopima i krivuljama.

I sve se čini kao da ja zbilja cijelu jednu malu vječnost imam taj feler…

Jer uvijek se vratim ispravljanju krivulja. Onih na dlanu, onih na putu, onih u postavkama uma i duše. I taman kad pomislim da sam naučila lekcije i da mogu malo raskrčiti to vječno grmlje i trnje što se pojavi pa u meso zabije putem, shvatim da ponovno i opet i još uvijek ne znam ništa. I da sam zrnce prašine na dlanu kozmičke misterije zvane život, bitna al’ nebitna, sjajna al’ neprimjetna… samo kotačić, koji pomaže mašini da se vrti, al’ bez kojeg se mehanizam ne bi pokvario. Bolne li spoznaje na jeziku. Bolne i duboke. A opet još uvijek ispada kako nisam spoznala baš ništa…

I opet na mahove ispustim kormilo iz ruku.

Brodolomi života su odgovori na duboke krahove u nama
Promjene me ljudi koje zavolim. Još više me mijenjaju oni koje iznova učim voljeti, baš kao i sebe.

Mijenjaju me, jer mi govore sve što o sebi ne želim znati. Jer na površinu podižu sve moje istine, razotkrivaju tajne i demone duboko pod kožom, što se razvlače po kostima.

Tjeraju me da obećam kako neću više davati obećanja. Tjeraju da budem ustrajna, ma koliko god bila sama sebi kontradiktorna na mahove. Tjeraju me da praštam i ono što se čini neoprostivo. Tjeraju me da rastem, da ustajem nakon svakog pada i dovode sva moja uvjerenja u pitanje.

Najteže mi je s onima koje sav život učim voljeti. Koje nikako da prihvatim, jer bi to značilo da sam prihvatila i sebe i svoje izbore. S kojima se svadim i pravdam, jer nikako sebi ne mogu oprostiti tisuću i jednu zabludu, petstoti pad i petsto i prvi pokušaj, koji je možda posve uzalud, ali ja opet krećem ispočetka.

I iako se iznova kao brod bez kormila, nasučem na hridi, pa zbrajam porezotine i kontuzije, odbijam odustati. Jer ako odustanem od pokušaja da zavolim ono što se teško može razumjeti a kamoli voljeti, to znači da sam podbacila. I da je cijela ova moja pustolovina zvana život, bila posve besmislena.

Zbog toga ću i sutra, opet nakon tko zna kojeg brodoloma, odlučiti pokušati voljeti što se čini beskrajno teško, gotovo nemoguće. I pokušat ću razumjeti i kad mi fali daha a kamoli živaca. I pokušat ću rasti čak i u polu tami.

Jer u nekom trenutku, neizbježno, moram naletjeti na neke odgovore.

Komentari

Neki baner