Kamo sve to vodi?, Moramo li uvijek biti ‘dobra djevojčica’?
Razmišljanja

Kamo sve to vodi?

Često slušam Adastru. Posebno kada sam umorna od svega što nije lijepo i kada trebam nekoga tko će me razumjeti. Adastra to čini svojim pjesmama. Adastra pjeva o nama običnim ljudima. Adastra staje uz žrtve nasilja.

No ta grupa, kao i mnoge kvalitetne grupe i ljudi koji nas potiču na razmišljanje i borbu za snovima, ta grupa koja je opjevala nas “običnjake” i naše živote, nije medijski popraćena koliko zaslužuje. Jer danas su u modi lake note koje ne kažu ništa. Baš ništa.

Zapravo od njih ti često pada IQ.

Znam, sve te fore i rečenice kako su ukusi različiti, no koliko god vi voljeli “vesele” pjesmuljke, kojih je puna glazbena scena, zar vam baš ni malo, ne nedostaje glazba koja vas tjera na razmišljanje?

“Ona ustaje u zoru, dok još nitko nije budan
Želi ostvariti zacrtani san
Sa svoje dvije male ruke radi od jutra do noći
Skrivajući da je umorna
Za svakog uvijek ima osmijeh, ali ne da nikom da joj priđe bliže
Nego što im dozvoli.
Kada stigne kasno kući,iz svijeta se isključi
Počne radit’ što joj je najmilije”

Riječi su iz pjesme Nabujala rijeka. Riječi koje te tjeraju da staneš i razmišljaš. Riječi koje te potiču da nastaviš sanjati ono što želiš, dok radiš na snovima i njihovom ostvarenju. Pjesma je to u kojoj se pronalaziš ili želiš pronaći.

Tužno je što, dok ignoriramo tu vrstu glazbe s dobrim porukama, u centar dolaze pjesme bez duše. Pjesme koje govore o ženi kao seksualnom objektu. O njenim “atributima” a ne njenoj duši.

Zašto su pjesme koje vrište o nečijim cicama i dupetu danas in, a pjesme u kojima bi se većina nas željela pronaći out?

Kakvu poruku šaljemo djeci od 12-13 godina koja će za par godina biti odrasle osobe? Da su oni samo dobar auto i dobar komad markirane haljine i torbice? Da ono što su oni duboko u sebi, svijetu nije važno, al’ je važno što posjeduju? Važno je ono što imaju na kreditnim karticama i rublje u ormaru?

Djeca tu glazbu slušaju, gledaju te isprazne emisije, prate kojekakve “influencere” i “YouTubere” i zaista misle da trebaju biti onakvi kakva je i ta glazba koja trešti na svakom koraku. Da trebaju potiskivati sebe, da bi pripadali. A čemu to zapravo i kakvom to društvu? Društvu fejkera i lažnog sjaja?

Tužno je što kvalitetni ljudi, glazba, obrazovanje, talentirani mladi ljudi nisu in. Već žive na margini, zaboravljeni od medija, društva i svoje okoline, dok u centar zbivanja dolaze zaglupljujuće emisije, “glazbenici”, starlete i razni ljudi upitnog morala i IQ-a.

Razmislite ponekada i o tome…
…jer kamo sve to vodi?

Josipa Milas

Komentari

Neki baner