Svara li nasilnike društvo ili to čine roditelji?
Cafe

Svara li nasilnike društvo ili to čine roditelji?

Tamo negdje, početkom prošlog tjedna, moj mali, poslovično dosadan grad, je postao poznat kao „grad slučaj”. Regija je brujala o skupini mladića, iz obližnjeg mjesta, koji su godinu dana zlostavljali i silovali bivšu djevojku, susjedu, “prijateljicu”. Dogodilo se ovdje, ono što se uvijek događa negdje drugdje. Daleko! U velikim gradovima. Priča od koje se naježiš. Priča koja otvori još neke teme. Pokrene lavinu. Korumpirano sudstvo. Osveta. Kolektivna krivnja. Odgovornost društva za posrnulu mladost.

Na stranu sad ona o korumpiranom sudstvu. To je priča za sebe.

Na stranu Facebook i internet ratnici koji su digli hajku, nudeći usluge u razbijanju noseva, kidanja genitalija i uzimanja pravde u svoje ruke. Tih na tisuće internetskih križara i tako je ostalo prikovano uz tipkovnice, kad se trebalo dići na prosvjede koji su organizirani diljem zemlje. Da se brojka prosvjednika približila brojci komentatora o ovoj temi, samo na jednom, nevelikom, lokalnom portalu, pričali bismo kako se dogodila velika stvar. Ali i ovo je priča za sebe.

Ono što me je dodatno uznemirilo jeste broj ljudi, koji za strašne činove poput ovog, okrivljuju društvo, inzistirajući pri tom, kako smo svi mi podjednako krivi.

A jesmo li? Krivci postoje imenom i prezimenom. Što je to, što šesnaestogodišnje dijete pretvori u bezosjećajnog monstruma? Je li zaista krivo društvo? Svi mi? Jesmo li mi od mirne, povučene djece stvorili zločince? Ili je priča o kolektivnoj krivnji, opravdanje za one pojedince koji nemaju mirnu savjest?

Može li se dijete preko noći transformirati iz uzornog, u problematičnog?

Ne vjerujem! I za uzorno i za problematično dijete potrebno je vrijeme. Roditelji ovih dječaka su ti koji se trebaju zapitati što su činili krivo zadnjih 16, 17 g. Ne vi. Ne ja. 

Ponašanje mog djeteta danas, je posljedica moga ponašanja jučer. Puno je lakše kriviti pubertet, sustav, bivšeg ili sadašnjeg supružnika, crtiće, filmove, glazbu i društvo u cjelini, nego preuzeti odgovornost na sebe. Puno je lakše okriviti druge, nego sebe zapitati jesam li danas napravio baš sve što sam mogao, da mi dijete sutra bude zdrava osoba.

Kada dođeš umoran s posla, jednostavnije je uvaliti djetetu mobitel ili joystick, nego razgovarati. „Kupiš” tako nekoliko sati za sebe. Ne moraš u park. Na igralište. Ne moraš mu čitati. Ne moraš razgovarati. Kada ga ipak izvedeš u park ili na igralište, surfat ćeš po mobitelu, dok miljenik otima igračke drugoj djeci i baca im pijesak u oči. Umjesto da ga upozoriš, opravdavat ćeš ga drugima ( i sebi), kako je mali i kako se samo igra. Ne shvaćajući, da ga baš dok je mali i baca taj pijesak, formiraš u onu veliku osobu koja će jednom postati. Vikendom si zaslužio malo odmora. Naći ćeš vrijeme za kavu s prijateljima, večeru i izlazak.

Dijete ćeš ostaviti baki. Kupiti mu skupu odjeću i obuću da “umiriš” svoju savjest, jer si prezauzet sobom da bi odvojio vrijeme za njega. Naučit ćeš ga da čovjek vrijedi koliko ima. Reći ćeš mu da neće hodati u odjeći s koje vise konci i da marka određuje čovjeka. Reći ćeš mu da škola nije bitna. Za posao je i tako bitnija veza od znanja i sposobnosti.

Svara li nasilnike društvo ili to čine roditelji?

Od škole je bitnija njegova sreća. Pa neka bude sretan čak i ako pri tom druge čini nesretnim. Svađat ćeš se s tetama, učiteljima ili profesorima kad te upozore na njegove  početne ekscese. Davat ćeš mu za pravo da bude bezobrazan prema drugima. Uspjeh nagrađivati skupim poklonima, a za neuspjeh kriviti druge. Učit ćeš ga da sam sebi bude na prvom mjestu. Da o osjećajima drugih ne treba razmišljati. A kad posrne, reći ćeš da je krivo društvo? Glazba? Mediji? Ja?

Za one od 16, 17 i 18 godina s početka priče sada je kasno. Ali možda nije kasno da drugi uče iz ovakvih priča. Jer ne može ništa biti važnije od djeteta. Ne smije! Niti karijera, niti veće auto, niti stan, niti izlasci, niti teretane…

Kada danas dođeš kući zagrli ga! Poljubi. A onda mu uzmi mobitel iz ruke, isključi TV i pričajte. O tome kakav mu je bio dan. Je li naučio nešto novo. Je li se zaljubio. Što ga ljuti. Što veseli. Vodi ga u prirodu. Trči s njim! Igraj nogomet, odbojku, beri cvijeće. Idi u kino. Budi mu oslonac ali i putokaz. Korektiv kad treba. Uči ga empatiji. Uči ga da voli i da poštuje druge. Uči ga da uči. Svakodnevno. Da čita. Da zavoli knjige. Uči ga da razlikuje dobro od zla. Da ne zatvara oči na nepravdu. Da prepozna mržnju kao nešto loše. Ponavljaj mu neprestano da su alkohol, droga, kocka i nasilje zlo. Da nikada ne povjeruje u suprotno. Da poštuje različitosti i štiti slabije. Da pomogne!

Pazi što pričaš pred njim. Uči ga primjerom. Jer djeca slušaju. Djeca vide. Djeca pamte. Djeca vrate.

Reći ćeš: „Teško je to!“

Jeste! Ali je i zabavno, ludo, nezaboravno, emotivno. Vrijedno svake sekunde uloženog truda!  Neusporedivo s ičim drugim.

Tijek priče pišete sami.Jer sve kreće od obitelji. Od pojedinca. Od tebe. Od mene. Nas! Možeš na sav glas kriviti društvo kad pođe po zlu, ali duboko u srcu znat ćeš i sam da si TI taj koji je negdje putem gadno zabrljao. Išao linijom manjeg otpora.

A možeš se i jednom, u budućnosti osvrnuti iza sebe, pogledati u svoje dijete i s ponosom i osmjehom reći: „Učinio sam vraški dobar posao!“ 

Na tebi je! Naposljetku ti, ja… mi smo ti koji činimo društvo. Mi činimo promjenu!

Komentari

Neki baner