"Ljubav nije igra" - rekla je a ja sam mislio da se šali
Iz njegovog kuta

“Ljubav nije igra” – rekla je a ja sam mislio da se šali

Jutros se osjećam kao podvojena ličnost. Nakon još jedne gluposti, nepopravljive gluposti od sinoć, jutros me šupila sva težina mojih riječi. Još jedna glupa igrica završava tako da ja stojim sam i gledam u njena leđa.

Ponekad se pitam što bude ovoj glavi da kraj savršenstva poželi tražiti još nešto više i onda se čudi kad savršenstvo pobjegne od mene jer joj bude dosta igrokaza?

Ali nema nazad. Osjećaj je kao mamurluk. Lomi u glavi, bole zubi, jezik je tup i lomi se na zubima svaki pokušaj da joj izgovorim ime.

Smijao sam se mlađoj sestri svaki put kad bi nakon prekida na repeatu držala Joksimovića, a jutros radim istu stvar.

Kava i cigareta. Gledam u mobitel koji šuti. Ne znam zašto uporno gledam u njega kad znam da neće zazvoniti? I zašto sam ne okrenem broj da probam popraviti nepopravljivo?

Od silnih pokušaja da napravim pravu stvar i da ovaj put bude drugačije, napravio sam sranje.

Emocije prema njoj su kao time loop u glavi. S jedne strane bila bi idealna za mene, samo da ja nemam taj svoj feler, a feler se zove “ne znam jebote što hoću”. I egositično pretpostavljam da će baš ona imati volje i strpljenja čekati da dokučim što bih sam sa sobom.

I onda se desi ovakvo jutro kad mi sjedne na ramena sva silina spoznaje da se ne mogu ponašati kao prevrtljivi balavac i očekivati da druga strana ne popizdi i ne pošalje me dovraga. Ne mogu danas jedno a sutra drugo bez da to njoj ne pošalje signal da sam opasna zona i da joj je bolje bez mene.

Uspješno sam od sebe otjerao jedinu osobu za koju sam se mogao zakleti da je ne bih nikad pustio.

“Ljubav nije igra.” – rekla mi je, a ja sam je gledao i smijao se jer sam mislio da se zeza. “Nego što je ako nije igra?” – rekao sam i povukao je k sebi. “Slatka igra sa slatkim zapletima.” – mrmljao sam u njen vrat i udisao taj miris njene kože, bolji od ijednog parfema. Šutjela je. Trebao sam znati da vrti i secira moje riječi u svojoj glavi. Kao što to žene uvijek rade. Previše analiziraju a mi premalo. Nama je odnos između muškarca i žene napeti lov, koji nikad zapravo ne završava.

Sve do trena dok se nasuprot ne nađe pametna žena. Ona koja ne želi biti lovina već voljena žena.

Pa ti kaže u lice – “Ti si neotesani konj i ne javljaj mi se nikad više!” i odmaršira niz ulicu kao da je svi vrazi svijeta gone. A ti ostaneš stajati i gledati u njena leđa i razmišljaš: “Koji se to k**ac upravo dogodio?” Jer pet minuta ranije držao si sve konce i jela ti je iz ruke.

I onda te lupi spoznaja da si od prvog trena slušao kako je njoj dosta igrica, kako si ne dozvoli biti ičija igračka i kako kad reže, onda zbilja reže.

I dobro je odrezala.

Ove nedjelje, kava, cigareta, kaos u mojoj glavi i gluhi telefon svjedoče o tome.

Mario Krasnik

Komentari

Neki baner