Popularno Tridesete

Sutra koje nikad ne dođe, jer si ga odlučila ubiti danas…

Ponekad moramo donijeti odluku. Ma koliko nam se činila teška. Ponekad ne možemo odgađati jer bi to značilo zapravo jednu malu smrt. Iako znamo da će odluka boljeti jače, njena je bol kratkog vijeka. Kao kad skidaš flaster. Peče, ali prođe za tren ili dva. Odgađanje je kao da se svaki dan rodiš i umreš iznova.

Raduješ se trenutak, pa onda satima gledaš u prazno. Smiješ se i srce ti igra, a onda sve u tebi potone u bezdan.

I mučiš se tako neko vrijeme. I znaš da odgađaš neizbježno.

S druge strane odluke čeka te život. Miriše na obećanje o ljubavi, miriše na zimu, kolačiće s cimetom i medom, na nordijsku jelku, osjećaj doma i buđenje iz sna. Ne želiš se još probuditi, zato odgađaš.

‘Sutra ću.’ – slažeš si.

Po glavi vrtiš ideju kako ćeš nakon još jedne noći biti jača. U mislima slažeš monolog, pravdaš se zapravo samoj sebi, zdvajaš nad nečim tako prostim kao što je jedna rečenica. No svjesna si njene težine, znaš što ona znači, zato je obilaziš kao mace što se šulja oko vruće kaše. Treba ti da to izgovoriš na glas, treba ti da sve pošalješ dovraga, ali još uvijek čekaš… nešto, ni sama ne znaš što. Neku naznaku promjene? Nije ni važno u biti, od čekanja nema ništa.

I tako dođe prosinac i mine Božić i započne Nova Godina… vuče se siječanj kao krepana mačka a ti i dalje ideš od jedne svoje krajnosti do druge.

Pokušaš se natjerati osjetiti nešto više osim praznine. Sjediš za tim stolom, njemu nasuprot, gledaš u njega ali ga ne vidiš, ne više. Nema na tom licu baš ništa što bi te više natjeralo da se približiš za milimetar. Sve je isto, ali ništa nije. Guraš žlicu po tanjuru, slušaš kako struže po finom porculanu. Onom koji je naslijedio od mame, pa se trzneš jer ne želiš da se uništi ta njemu sveta relikvija. A onda shvatiš da poštuješ nešto što nije tvoje, s čime se ne možeš poistovjetiti. Odložiš žlicu, ostaviš juhu da se hladi, puštaš ga da on vrti svoje priče i gleda te onim svojim ledenim, prijekornim, zahtjevnim i na trenutke čini ti se, oholim očima. Svojata te, a više te nema. I ti to znaš i on to zna, ali i dalje glumite.

Vrtiš prsten na ruci. Koža ispod njega te peče i na tren osjećaš kao da ta vatra prži sve do kosti. Jer predstavlja zatvor. Obećanje koje si dala i želiš povući, jer se ne možeš nikad zamisliti u bijelom. Ne možeš ni pojmiti da bi ikad izgovorila ‘da’. Barem ne njemu i ne više.

Iako ti je u mislima posve jasna slika onog dana kad ste ležali na malom crvenom kauču i smišljali ime za dijete koje se nikad nije dogodilo. I koliko god te to još prži negdje na dnu tog bezdana kojeg zoveš duša, osjećaš i neopisivo olakšanje. I misliš kako je to čudno. Toliko si plakala za tim bićem koje se nije uspjelo roditi a sad osjećaš olakšanje što nije ovdje, ne gleda ovo i neće trpjeti posljedice onog što si naumila. Ustaješ, kažeš da imaš obaveza i odlaziš, jer ne možeš pojmiti da još jednu noć spavaš u tom stanu, u kojem ionako ležite svaku noć leđa o leđa i u kom i kad krene prstima po tvom ramenu imaš osjećaj da ćeš iskočiti iz kože, pa ga samo odgurneš i stisneš se u svoj kutak mraka.

Uzimaš dan, i tri i pet, i tjedan i više i ne možeš se natjerati da se vratiš. Radije bi umrla no ikad više kročila na to mjesto na kom si bila toliko prokleto nesretna i gdje si pokopala sebe. Na mjesto gdje si se izgubila.

Pa onda u jednom trenu samo uzmeš telefon, okreneš broj, čekaš dva tri preskoka srca, začuješ nekoć dragi glas i kažeš: ‘Gotovo je.’

Bez kalkulacija, bez zdvajanja, bez razmišljanja. On je čekao odgovor a ti si ga konačno dala. Probali ste sve… ma i više od toga. Dali ste jedno drugom život, pa ga uzeli i tome se ne može doskočiti.

Ne može se vratiti ljubav kad se istroši. Ne može se ponovno izgraditi povjerenje. Ne može se vratiti vjera i ne može se probuditi nada.

Kad ti donese tvoje stvari, sjediš na krevetu, držiš ruke na krilu a lice ti je bezizražajno.

Promatraš mu oči i shvaćaš da su suze tekle u potocima. Pomisliš kako je to ironično jer tisuću si ga puta molila da ne bude đubre. A on je birao biti stranac, sirovina. Birao je grube riječi, osude i ljutnju. Birao je gurnuti te u mračni dio uma i tamo te mučiti, tjerati te da platiš za sve njegove, svoje ali i tuđe greške.

I dobro si ih platila, svojim srcem. A onda si odlučila da je tih par godina zatvora bilo dovoljno za nekoliko života.

Netko bi očekivao da ćeš likovati. Da ćeš mu tako naplatiti sve, ali ti samo sjediš, izgovaraš nešto usputno, zahvaljuješ na dovezenim stvarima i u sebi osjećaš jedno veliko ništa.

Ne želiš nikome patnju, želiš samo disati.

Želiš opet vjerovati u nešto više. Želiš osjećati radost zbog sitnica, ne želiš da netko umanjuje sve što si postala i sve što stvaraš. Ne želiš da ti se proganja svaka želja i da ti se sudi što se usudiš biti svoja… što se usudiš biti nesavršena.

Jer kako se usuđuješ biti išta manje od savršene iluzije u njegovoj glavi?

Zadnji stisak ruke u tebi ne budi ništa. Samo promatraš bijelu crticu na svojoj ruci koja je čudno lagana, kao da si sto godina skinula s nje. I pomisliš kako sloboda ima visoku cijenu i kako gorko slatka može bit.

‘U nekom drugom životu mala.’ – čuješ ali ne čuješ, jer nema tog života koji bi opet tako živjela.

Kad čuješ škripu guma i način na koji bijesno kolima izlazi iz tvoje ulice, osjetiš jednu izdajničku suzu na obrazu, ali je se postidiš jer znaš, da ne plačeš zbog njega, već olakšanja.

Oni koji te ne znaju reći će opet: ‘Kučka bila, kučka ostala.’

Komentari

Neki baner