Kad odlučiš nakon svega...
Cafe

Kad odlučiš nakon svega…

Još jednom mijenjam život. Još jednom ga prekrajam ko dotrajalu haljinu sa mature. Još jednom me očekuje veliko čišćenje, fizičko i emotivno. Čišćenje tog kutka u kom ponekad živim, čišćenje ormara i stvari, emocionalnog smeća i misli.

Još jedom se utapam u navike i dekoracije koje meni odgovaraju, moj zen svijet koji volim, moje tople čarape i otrcani plavi džemper koji nikad neću baciti samo zato jer u njemu imam osjećaj kao da sam u zagrljaju. Samo zato jer je toliko šlantav kao i ja. A i slaže mi se sa čarapama. 

Znam da ima tamo u tom kutku gomila stvari koje ne koristim, i one neke stare drangulije koje mi žao da bacim. A već sam to radila ranije i pisala sam o tome. Koliko se mi ljudi vezujemo za trice i kučine. Koliko je u stvari malo potrebno da imamo, a koliko mnogo da osjećamo. I tako sam se ponovo zadubila u ovom mini odmoru u neke knjige i štiva o umjetnosti čišćenja i posjedovanja. Ponovo moram da organizujem život i navike (ma jebeš navike i raspored). Iznajmiti stan, srediti sve one zaostale stvari i dokumenta i fajlove i.. O bože koliko samo toga ima. Stresem se na pomisao od tog „ozbiljnog“ dijela života, ali neophodno je da bh mogla nastaviti da budem svoja. 

Ne pravim planove. Znam samo za želje.

Roje se u glavi kao podivljali stršljenovi. Divne moje želje, odavno ih nisam milovala. Ali po prvi put nemam plan i iskreno, malo me to plaši, ali na onaj uzbuđujući način. Drhturim kao dijete kad iščekuje Deda Mraza. Pitaš li se ti ikad kakav bi ti život bio da nemaš plan i čelične navike kojima robuješ jer neko ti je rekao da to tako mora? Ili se plašiš da nešto promijeniš? Gomilaš li i ti stvari i obaveze koje skupljaju prašinu, i nemaš li vremena za sebe i za mir? Za punu kadu pjene i čašu vina? Čuvaš li čaše i šerpe i neke prazne tegle za zimnicu koji nikad nećeš napraviti jer nemaš vremena? 

Nije mi teško da ponovo počnem.

Nije mi teško da opet spakujem snove u kartonske kutije i da prigrlim neznanje i zakoračim opet negdje. Ne znam gdje ću, pustiću srce da me vodi. A čak i tu, na jednom mjestu na kom si se zakopao kao da si drvo, i tu možeš da promijeniš sve.

Znam da se plašiš. Meni nije prvi put a tebi možda jeste. Ovaj put oko svijeta me naučio da budem hrabra kad je u pitanju nepoznato, da izađem sama u nepoznatu ulicu i krenem u nepoznatom pravcu i pitam nepoznate ljude i sjednem sama, poručim duplu kafu i da dišem. I ne plaši me više okolina. Ne plaše me vukovi. I sama sam jedan od njih. 

Nemoj ni ti da se plašiš. Kad izbaciš smeće iz fizičkog života, vidjećeš kako se i emocije mijenjaju.

Poželjećeš da središ i misli, možda i neke raspadnute dijelove života odlučiš da prekrojiš, kao ja. I zvuči užasno, znam. Ali život je previše divan da bi skupljali prašinu i brisali je svakog dana. Previše je važno biti živ sa malo stvari a mnogo više emocija i vremena za one bitne trenutke. Za knjige, za vino, za snove. Za sebe. I ne, nije to sebično. Jer samo najbolji možeš dati najbolje. Al ako ti se takav ustajali život dopada, nemoj da mijenjaš ništa. Navuci svoju pidžamu iz prošlog vijeka sa otpalim dugmetom, i pobrini se za sve drugo i druge osim za sebe. I nemoj da se žališ.

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner